Vedran Đukić Tattoo studio Harley Quinn Umag

Vedrana Đukić: “Volim tematiku imaginacija, oblike sa kojima se mogu poigrati”

Mlada i ambiciozna Vedrana Đukić vlasnica je Tattoo & Piercing studia Harley Quinn u Umagu. Iako je počela ozbiljno tetovirati prije svega tri godine, Vedrana napreduje velikim koracima, a tome može zahvaliti svojoj upornosti i željom da nauči te svojim klijentima ponudi samo najbolju uslugu. Pročitajte iskustva i mišljenje ove dvadesetčetverogodišnje tattoo umjetnice.

Vedrana, predstavi nam se…

Moje ime je Vedrana Đukić, rođena sam u Kopru 1991.g., studio sam otvorila 2012.g. jednaki period i profesionalno tetoviram. Ovo zanimanje sam odabrala igrom slučaja, koliko god da sam ja tokom i nakon srednje škole tetovirala, nisam išla za time tako ozbiljno. Čak mi se posao u casinu, gdje sam radila kao croupier prije nego sam otvorila studio, činio realniji na dulje staze nego tetoviranje hahahaha. Nakon srednje škole upisala sam Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu gdje sam nakon položenog prijemnog ispita ubrzo shvatila da to nije mjesto za mene te sam odlučila ispisat se te nastavit drugim putem

Gdje si i kada započela s tetoviranjem i od koga si učila?

Pa prvi puta sam držala mašinicu sa 17 godina, bila sam treći srednje, i naša sam si tu neku čudnu ekipu i tako smo se skupili jednu večer, jednom od nas došlo dosadno i on je sebe odlučio tetovirati. U jednom trenu je pitao tko zna ravnu crtu povuć, svi smo ga zbunjeno pogledali, i ja onako “pa ja… bar na papir” i tako sam mu ja povukla te neke crte od te neke njegove čudnovato neobične lubanje sa orlom, koji nije baš tako izgledala, ali ako on kaže ja mu vjerujem. Svidio mi se taj osjećaj i sljedeći normalno korak je bio da nađem izobrazbu. Nacrtala sam mapu radova te počela kontaktirat tattoo artiste, međutim nekih 19 studija me odbilo, čak sam u jednom trenu otputovala 400 km od doma da mi čovjek da izobrazbu, jer je rekao da moram doći sa 2000 €, jer eto on je tako platio i kao to se tako prebija. Taj tren mi je to trebalo i ja sam to željela, uzela sam 2000€ i otišla tamo, međutim kad sam došla i nazvala ga i rekla “ej ćao ja sam tu” reko je da će me zvat nakon tattooa, i više se nije javio. Ali volja je bila jača i ja sam rekla, ja to moram, i ne zanima me!

Što najviše voliš tetovirati?

Definitivno volim radit u boji, i obožavam cover upove. Tematika mi je imaginacija, oblici sa kojima se mogu poigrat, koji rade neku skladnu cjelinu, koji imaju tok sa tijelom, tako da se sve više okrećem i free handu.

Na koji način ulažeš u sebe kao tattoo artista?

Ulažem tako što konstantno učim, ova se industrija brzo razvija, stalno ima nečeg novog i stalno je nešto drugo novi trend, a ja kao tattoo majstor moram te stvari znat da bi znala objasnit ljudima ukoliko se veže za tetovažu i njihovu dobrobit. Moj finalni cilj je da pružim, kvalitetnu uslugu u higijenskom prostoru, za prihvatljivu cijenu. Pokušavam kroz svoj primjer pokazati ljudima što je pojam čistoće i što je pojam dobre tetovaže kako bi znali prepoznat.

Kada si počela sa sudjelovanjem na konvencijama?

Moja prva konvencija je u biti bila baš Rijeka Tattoo Expo, Vol.4. Prijavila sam se, prihvatili ste me i onda je počela panika hahahah nisam znala šta sada, di, kako… Bila jesam prije kao promatrač na konvencijama, ali nisam toliko jako obraćala pažnju tko šta nosi i tako to. Tada sam si rekla – “idi vidi za prvi puta kako, di, šta, pa ćeš znat za sljedeću put”. Tako da je prva bila definitivno izvidnica, u ovoj se mislim malo više angažirat što se tiče Rijeke, a ove godine sam sudjelovala još i u Ljubljani, prošla je jako dobro, ali i to je i dalje bilo nešto novo, drugi organizatori, drugi sistem, ali pohvatat ću konce… valjda haha.

Koji je tvoj komentar tattoo scene u RH? Jesi li ikada radila negdje izvan Hrvatske?

Scena u RH dosta raste, sad to koliko ima dobrih strana, ima i loših, ljudi su otvoreniji, to bez daljnjega, koraknuli su preko nekih klasičnih motiva, sad idu malo više u toku sa trendovima ali tako je vjerojatno svugdje. Još trenutno nisam radila u inozemstvu, dobivala pozive jesam, ali se ne smatram još dovoljno spremnom za takav pothvat. Smatram da je vani izazovnije radit zbog same činjenice da su tetovaže vani bolje prihvaćene, raznolikije po zahtjevima klijenata, a i po rezultatu koji očekuju, ipak su to veća središta gdje je kultura tetoviranja puno više razvijenija prije nas pa je i sama potražnja vjerojatno napredovala sa time. Barem po nekom mojem skromnom mišljenu.

Simon Kapčev: “U Rijeci se osjećam kao doma”

Simon Kapčev, vlasnik tattoo studija Pain ltd. Tattoo u Skopju, na Riječkoj tattoo konvenciji sudjeluje od samog začetka. Simon iza sebe ima bogato iskustvo u tetoviranju, a kako nam je otkrio, voli učiti iz stručne literature. Što je time htio reći, pročitajte u intervjuu.

Simone, kada si i kako započeo s tetoviranjem? Kako je tekao proces tvog napredovanja?

Početak mog tattoo putovanja ima korjene daleko prije mog prvog kontakta sa tattoo mašinom. Volio sam crtati i slikat još u osnovnoj školi. Uvijek sam išao po takmičenjima koja su se organizirala tada između škola iz gradova iz regije. Crtao sam svugdje i na svim medijima. Prva je stradala moja soba koja je bila totalno prekrivena mojim autorskim i reprodukcijskim djelima. U međuvremenu sam po prvi put sreo tattoo kulturu po stranim magazinima i muzičkim časopisima i to je bilo kao magija. Bio sam totalno začaran. Ali zbog godina, imao sam tek 15-ak, morao sam nastaviti radit grafite i crtanje a tattoo je došao malo kasnije. Kad sam odradio moju prvu tetovažu, nisam mogao izdržati pa sam pitao majstora za apprenticeship i tako sam postao tattoo šegrt.

Tada je bilo puno drugačije no danas. Ja sam tada mjesecima čistio shop, bavio se sterilizacijom i dezinfekcijom. Vrhunac dana je bio kad si mogao odraditi stencil ili možda odradiš neki dizajn na paus papiru. Mašinu sam znao uzduž i popreko, igala pripremljenih nije bilo sve se to lemilo i izrađivalo ručno. Proces mog napretka je bio dugačak i mukotrpan. Nije bilo interneta bar ne u ovom današnjem obliku. Naručivanje opreme je bio čisti sci-fi. Moram priznati da nije bilo toliko proizvođača opreme kao danas. Danas je sve to znatno lakše, ali zato i danas moram priznati da radimo sa artistima (ako ih tako mogu nazvati) koji su daleko od standarda. Jeftine mašine su dostupne putem interneta pa se ljudi usuđuju raditi ovaj posao bez nikakvog znanja o tetoviranju. Svi smo u nekoj utrci sa vremenom i to utječe i na tattoo art. Nitko ne želi naučit, svi bi odmah radili. I kad rade ne žele napredovati već bi htjeli da preko noći postanu tattoo-pop-rock super stars sa skupom odjećom autom i garderobom. To je nažalost utjecaj nekih reality show-a o tetoviranju kojih smo se nagledali u zadnjih 10 godina. Danas je tattoo art moda i mainstream, ali o tome ćemo neki drugi put.

Koja je bila tvoja prva izrađena tetovaža? Na kome si vježbao raditi?

Moja prva tetovaža je bila jedna crvena ruza na ramenu jednog lokalnog momka koji nije bio zabrinut oko toga ko radi njegovu tetovažu. Imao ih je puno i bio je ono što se danas naziva kolekcionar. U njegovoj kolekciji bilo je i dobrih, a bogami i loših tetovaža. Meni se tada najviše dopalo što se moj rad apsolutno nije svrstao u “lošiju” skupinu tako da je po meni ta operacija bila uspješna.

Na žalost tada nije bilo umjetnih koža i sheet-ova tako da je moja generacija tattoo artista bila primorana vježbati na ljudima. To su najčešće bili bliski ljudi, prijatelji, rodbina. Nije bilo prevare jer su svi ti ljudi znali da sam početnik i da ne mogu očekivat prvoklasni rad. Da budem iskren i nikad nisam radio tetovaže koje su bile izvan mog domašaja.

Ja danas znam tattoo artiste sa dvomjesečnom praksom koji hvataju portreta bez razmišljanja. To nije baš ok, ali to je to. Ja se sjećam da sam bio usran kad sam radio prvog tigra nakon godinu dana rada. Ali to je bilo tad, a danas je sve drugačije.

Što misliš koje kvalitete treba imati budući vrhunski tattoo artist?

Svaki tattoo artist (ne samo vrhunski) mora biti prije svega čovjek, posvećen svom radu, pošten prema klijentima. Mora točno znati dokle idu njegove mogućnosti. Nije sramota da kaže da ima neke stvari koje ne može istetovirati. Mora biti apsolutno iskren kad priča sa klijentima (stalnim i potencijalnim) čak i po cijeni da taj klijent danas neće sjesti u stolicu da odradi tetovažu. Koliko puta sam samo izgubio klijenta jer sam bio iskren da je nečije ime na nečijoj guzici stvarno GLUPA ideja. Neki te ljudi shvate, a neki idu preko puta u neki drugi tattoo shop i odrade imena. Ja ipak na kraju mirno spavam znajući da sam uradio pravu stvar i da nisam bio slijepo vođen financijama. Jedina istina je da 95% tih ljudi ce ipak doći da odrade cover nečijeg imena.

Druga izuzetno bitna kvaliteta koju svi mi moramo imat je želja za učenjem i napretkom. Na žalost to danas nije baš na cijeni. Znam puno tattoo artista koji postignu određeni nivo i tu stanu. Koliko-toliko posla ima. Renta se plaća možda i kredit za stan ili auto i to je to. Ja osobno bi zatvorio moj Tattoo shop ako se ikad budem našao u toj situaciji. Vrhunski (i ostali) tattoo artist mora poznavat ljudsku psihologiju, mora znati kako da nastupi u određenim situacijama i kako da izvuče iz ljudi sve što je potrebno kako bi finalni produkt bio vrhunske kvalitete. Fakat je da radno mjesto “tattoo artist” nije samo tetovirat. Klijenti će sve to prepoznati i cijeniti u budućnosti.

Sudjeluješ na brojnim konvencijama diljem Europe i osvajaš mnoge nagrade. Kakav je osjećaj kada te proglase najboljim od najboljih?

Mogu se pohvalit da sam na konvencijama bio u društvu puno fantastičnih tattoo artista. Ljudi od kojih možeš stvarno puno naučit. Nagrada na konvenciji je potvrda da si odradio rad koji je van standardnih radova. Radovi koji se rade u nestandardnoj okolini, radovi koji ne mogu čekat na sesiju korekcija. To su radovi koji su odrađeni iz prve, tetovaže kreirane izvan komocije tattoo studija. Može pričati ko što hoće, ali to uopće nije lako. Ipak je tattoo artist na konvenciji promatran od 1000 ljudi daleko od neke tihe nirvane koju može imat sa klijentom sam u studio.
Proteklih godina sam osvojio 15-ak nagrada na tattoo konvencijama i sve su podjednako drage. Moram priznati da je uvijek konkurencija bila žestoka i da nisam očekivao da sam baš ja taj koji je danas osvojio prvo mjesto. Osjećaj je fantastičan. Ipak je fino dostignuće osvojit nagradu u konkurenciji od nekih 50-ak tattoo studija.

Moram priznati da mi je isto tako puno drago i zbog mojih klijenata. Ipak će oni to moje 1,2,3 mjesto ponosno nosit na svojoj koži forever and ever.

Koja je bila tvoja prva konvencija?

Moje sudjelovanje na konvencijama je počelo prije nekih 6 godina. Moj dobar prijatelj Gorgi Icev koju sad radi u Bloody Blue Tattoo studio u Pragu me po prvi put pozvao da idem sa njim na tattoo konvenciji u Regensburgu u Njemačkoj. Prva pa Njemačka konvencija. Organizacija vrhunska, artisti također, tattoo stilova tisuću… Ljudi željni tetoviranja, show, glazba propratne stvari, oprema, freak show… Sve je to do tada bilo totalno strano za mene. Provod je bio fenomenalan. Ljudi su bili željni tetoviranja.

Nakon te konvencije slijedila je Rijeka. Moja omiljena, najdraža. Grad me očarao na prvi pogled. Darko, Josip, Fluminese Riders. Ekipa. Klub Palach. To je to. Prošle godine konvencija je bila na drugom mjestu, ali nisam izdržao. Nakon završetka ipak sam otišao na piće. Ipak je to prva ljubav.

Riječka konvencija je meni najdraža. Možda je to jer će mi ovo biti 4 put kako ću sudjelovati pa sam nekako upoznao (koliko-toliko) grad, fantastične ljude, prijatelje sa kojima sam u kontaktu preko cijele godine i sa kojim imam osjećaj kao da se poznajem 20 godina. Na Riječkoj konvenciji sam dobio neki klon Njemačke konvencije kao Regensburg sa tim što kada pričam ljudi me razumiju. Ja ipak nisam neki veliki fan onih megalomaskih (500-1000 štandova ) konvencija jer ipak volim se sa ljudima vidjet, popričat, popiti neko pivo. One mega konvencije su štamparije za novac. Tamo je sve biznis biznis biznis. Možda se i dio tattoo duha na globalnom nivou malo izgubio u tim mega-konvencijama. Ipak to je cijena koja se mora platit kao ulazak u mainstream kako bi tattoo art mogao biti prihvatljiv za sve slojeve sistema. Kako god bilo ja se u Rijeci osjećam kao doma.

Kako bi opisao svoj stil u tetoviranju?

Moj osobni stil varira. Tokom godina privukli su me različiti radovi i stilovi različitih tattoo artista, slikara, grafičara. Mislim da svaki art stil evoluira pa tako i moj stil. Jer kad bi pogledali radove tattoo artista ili umjetnika generalno njihovi raniji radovi su različiti nego sadašnji. Mislim da preko crteža, slike tetovaže i slično možete primijetit kako umjetnik evoluira i napreduje i tehnički i artistički.

Najviše volim raditi black and grey, color, old school i u zadnje vrijeme volim puno raditi geometriju i dotwork. Izuzetno sam sretan što sam zadnjih nekoliko nagrada osvojio sa totalno različitim tetovažama. Tako da mogu reći da osobno volim kombinirati stilove ukoliko je to moguće i ako klijent daje dozvolu.

Educiram se iz knjiga o slikarstvu, vajarstvu i arhitekturi. Apsolutno sam siguran da puno toga mogu naučit iz stručne literature koja generalno nema veze sa tetoviranjem. Samo tako će napredak biti konstantan i očigledan, a sve će to tattoo radovi dokazati.

I za kraj da posjetimo tvoju Makedoniju- kakva je tattoo scena kod vas?

Tattoo scena u Makedoniji se u zadnjih par godina proširila i sve je više ljudi koji se bave tetoviranjem. Moram skrenuti pažnju da namjerno nisam rekao tattoo artisti ili tattoo majstora. Svaka čast izuzetcima, ali imamo i puno ljudi koji se bave ovim “sportom”, a da ne zadovoljavaju minimalni standard rada. Kao što sam rekao prije, sve je to nekako užurbano, svi hoće sve i odmah, niko nije spreman uložit vremena, edukacije, znoja i rada u svoj osobni tattoo stil. Nitko ne želi biti apprentice ili šegrt već bi odmah bio majstor. Zbog toga na socijalnim stranicama imamo portfolij sa portretima i rukavima koji bi mogli da se svrstaju u tattoo nightmares. Ne želim uvrijediti nikoga, ali moramo biti samokritični i svjesni što možemo, a što ne. Nije kraj svijeta ako ne možemo odradit neku tetovažu, ali je užas ako tu sliku koju ne možemo istetovirat pokušamo odraditi na nekom klientu i onda isti taj klient ide kući sa nekom katastrofom na koži. To je loše za tattoo scenu uopće, a ne samo za tattoo artiste.

Sa druge strane imamo i artiste koji rade svoj rad kako treba i da to nikako neće proći nezapaženo i kod nas i u Europi.

O tome kako se tetovaze tu cijene priča je drugačija. Imamo klijente koji se tetoviraju zbog mode i oni rade jedne te iste motive tako da to malo zna frustrirati jer ipak želja svakog tattoo majstora jest izazov nečeg novog. Sa druge strane imamo klijente koji izuzetno ozbiljno shvaćaju ovaj “sport” pa tako možemo postići neki balans. Mislima da se tetovaže manje cijene kod nas samo ako obrađujemo novčani aspekt situacije. Tako da je tu tetoviranje samo jeftinije, a to nikako ne znači da je lošije kvalitete ili da ljudima koji imaju te tetovaže na tijelu ne znače ništa. Priče oko novca i tetovaža su uvijek komplicirane. Kako svi mi znamo 90% tetovaža dobiju svoju cijenu na bazi dogovora između artista i klijenta. Velik je broj faktora koji ulazi u taj novčani dogovor tako da je to individualno i različito kod svakog tattoo majstora. Jedino što je sigurno je da je minimalna cijena 25-30 eura.

Apsolutno je teže uspjeti ne samo u Makedoniji već generalno na Balkanu. Ljudi su zatvoreniji prema tetoviranju, iako se to dosta mijenja s godinama u pozitivnom smjeru. Klijenti su zatvoreniji prema novim stilovima, a tu su i uvijek financije. Ali mislim da sve ide u pozitivnom smjeru i da je svake godine situacija bolja. Tu su i glazbenici, sportaši i ljudi svih društvenih slojeva koji itekako doprinose da tattoo art bude konstantno u novinama, tv-u i na internetu i sa tim bude lakše prihvaćen i kod konzervativnijeg djela društva. Tu je utjecaj tattoo konvencija koji kao da otvaraju vrata tattoo studija za sve ljude koje bi voljeli da se osobno upoznaju sa tattoo art-om, a s tim da konačno shvate da to nije neka skupina luđaka već da su to savršeno normalni ljudi koji toliko vole tattoo art da su spremni posvetiti svoj život ovom prelijepom umjetničkom pravcu.

Burlesqua Celeste de Moriae nastupa na Rijeka Tattoo Expo 2015!

Celeste de Moriae ­- Nebeska božica sudbine, podrijetlom s otoka Cresa, rodila se i živi u Njemačkoj, na relaciji između Ulma i Stuttgarta.

Već s 15 godina Celeste je započela svoju pjevačku karijeru nastupajući sa vlastitim bendom, a u narednom periodu i drugim live grupama. U početcima se većinom bavila rock glazbom, a sada preferira jazz, blues i swing. Paralelno glazbi počinje raditi i kao foto model, a sa 19 godina i kao plesačica. Sada, već više od 17 godina, nastupa kao show girl odnosno show dancer diljem Europe. U svom plesnom repertoaru kao burlesque plesačica Celeste ima razne točke, a što je pripremila za Rijeku, ostat će tajna do samog nastupa.

Prije nego svojim nastupom nedvojbeno oduševi posjetitelje i sudionike Rijeka Tattoo Expo-a, Celeste de Moriae ­sudjelovati će na brojnim velikim eventima:

04.-05.09. – Tattoo Convention Reutlingen, GER
12.09. – Como Lake Burlesque Festival, IT
28.09. – Galway Burlesque Festival, IRL
20.11. – Glasgow Festival of Burlesque, UK

Nastup vrhunska profesionalka Celeste de Moriae dodatan je razlog da posjetite Rijeka Tattoo Expo od 11. do 13. prosinca 2015., i budite dio ovog nesvakidašnjeg i atraktivnog performansa koji će burlesque plesačica osmisliti i pripremiti posebno za nas.

Više informacija, snimke nastupa te fotografije Celeste de Moriae možete pronaći na:

Facebook profilu: https://www.facebook.com/celeste.de.moriae
You Tube profilu: https://www.youtube.com/channel/UCwcZPa2kPyNTCRMnID1QnPQ
Web stranici: http://www.celestedemoriae.com/index.html

Tattoo artist Kristijan Kralj

Kristijan Kralj: “Najveću podršku imao sam od majke – od malena mi je govorila da ću se jednog dana sigurno baviti tetoviranjem”

Još jedan mladi artist osvaja hrvatsku tattoo scenu – Kristijan Kralj, vlasnik King Tattoo studija u Zaboku, koji je sa radom započeo prije tri godine, ali se crtanjem bavi otkako zna za sebe. Kristijan iz svog iskustva potvrđuje kako se tattoo scena i kod nas pomalo mijenja i jača, a tetovaže kao ukras postaju sve prihvaćenije. Pun pozitive, ideja i elana Kristijan skuplja dobra iskustva i poznanstva što će svakako doprinijeti njegovom rastu i razvoju kao tattoo artista.

Gdje si i kako započeo s tetoviranjem- kako si se zainteresirao za ovaj posao?

Već od malena sam pokazivao velik interes za crtanjem, a kako sam bio povučen, to mi je bila i najčešća zanimacija. Sukladno s tim, moj odabir je bio upis u školu za umjetnost, grafiku i dizajn. Tetoviranje me počelo zanimati već od moje 15-e godine, a vjerovali ili ne, najveću podršku sam imao od svoje majke koja mi je još od malena govorila kako ću se jednog dana zasigurno baviti tetoviranjem. Počeo sam proučavati tetovaže na internetu, u časopisima i katalozima gdje sam vidio radove i današnjih idola poput Dmitriya Samohina, Nikka Hurtada, Paula Ackera, Victora Portugala itd. Cijela moja priča započinje odlaskom u Bosnu gdje sam kupio svoju prvu mašinicu za tetoviranje – KRAMP koji sam platio suhim zlatom hahaha. Uskoro sam prvi put istetovirao sebe, pa brata, a nakon toga i svoje bližnje prijatelje. Kratko vrijeme radio sam kao sezonac te obilazio konvencije, raspitivao se i upijao što više iskustva od raznih artista. Kao što kaže poslovica „Per Aspera Ad Astra“ – Preko trnja do zvijezda, nije sve bilo toliko jednostavno; većinu sam znanja ipak trebao steći sam. Studio sam otvorio prije gotovo 3 godine, gdje sam svakodnevnim tetoviranjem, stekao određena iskustva.

Što si najneobičnije tetovirao, a koja je najneobičnija pozicija na tijelu koju si tetovirao? Haha, mislim da je svaki od kolega imao puno neobičnih zahtjeva kojih se rado sjetimo, a jedan od meni dražih je bio na vašoj Riječkoj Tattoo konvenciji prošle godine, gdje mi je jedan od motiva bila pizza Capriciosa na dlakavoj muškoj guzici haha! I onda kažu da je nama artistima lako!

Koji stil preferiraš kod tetoviranja?

Od svih stilova najviše preferiram realizam, bilo b&g ili color. Volim originalnost i težim tome. Iz studija sam izbacio sve kataloge sa motivima delfinića, srca, leptirića i slično jer pokušavam klijentima ukazati da i oni mogu biti originalni i maštoviti, a kreativnost i viziju o samom dizajnu mogu sa povjerenjem prepustiti meni, jer ipak samo tetoviranje je stvar povjerenja. Motive koje najviše preferiram su lubanje, portreti i motivi životinja. Što se tiče meni osobno neinteresantnih motiva, mislim da u krugovima tattoo artista više-manje svi imamo slične tetovaže koje ajmo reć’ ne volimo tetovirati, ali svatko ima svoj ukus kojeg poštujem. Prvo što bi odbio tetovirati je kukasti križ. Zašto? Zato.

Kada si započeo sa sudjelovanjem na konvencijama i gdje si sve do sada sudjelovao?

Prva konvencija na kojoj sam sudjelovao bila je prošle godine u Splitu, a slijedile su Rijeka pa Zagreb. Svaka konvencija bila je ispunjena novim poznanstvima, radom i zabavom, te je svakako donijela nova i ugodna iskustva.

Kako bi opisao scenu na kojoj djeluješ u Hrvatskoj?

Tattoo scena u Hrvatskoj se u zadnjih par godina veoma proširila i iz godine u godinu sve više i više artista dolaze na scenu. Utjecaj interneta je uvelike ljudima proširio obzore, tako da tetoviranje čak i kod nas više nije takav taboo kakav je bio do prije nekoliko godina, što ide u korist nama jer ne samo što i mi dobivamo nove ideje, već i klijenti. Mislim da nas još uvijek, uspoređujući Hrvatsku sa cijelom Europom ima malo, ali zajedno smo jači i jedini cilj da uspijemo izvući Hrvatsku tattoo scenu iz još uvijek prisutne konzervativnosti je da se držimo zajedno, međusobno si pomažemo te da nema zavisti i ljubomore. U nekim dijelovima Europe tetoviranje je već davno uzelo maha, pa tako nije isto da li ćeš biti istetovirani policajac ili doktor u Hrvatskoj ili recimo u Njemačkoj, ali nadam se da ce uskoro i kod nas tetoviranje biti opće prihvaćeno, ne samo kao posao, nego kao i životni stil čovjeka.

Kako ljudi reagiraju na tvoj posao u Zaboku?

Što se tiče Zaboka i Zagorja općenito, mislim da smo svi bili ugodno šokirani koliko je zapravo bila potražnja za tetoviranjem. Ispočetka sam se dvoumio da li bi uopće otvorio studio u Zaboku, ali išao sam sa punom pozitivom i namjerom da umanjim konzervativnost u Zagorju i da ljudima dokažem da tetovaže ne nose samo kriminalci, alternativci i narkomani, nego da se oslikavati mogu svi koji žele umrijeti lijepi, haha. Predrasuda je uvijek bilo i nažalost će ih uvijek biti, ali me to ne obeshrabruje. Drago mi je sto mogu priznati da je većina mog iskustva u radu sa ljudima bilo pozitivno, uz puno pozitivne energije, super ideja, motiva, zezancije i naravno tetoviranja. Volio bih da ljudi vise gledaju na kvalitetu tetovaže koju će već nositi cijeli život, a ne samo na kvantitetu, jer kako kaže Sailor Jerry – ” Good work ain’t cheap, cheap work ain’t good.”

Dino Helvida Scarification Artist

Scarification artist na Rijeka Tattoo Expo 2015

Dino Helvida profesionalni je pirser iz Bosne i Hercegovine. No, ono što ga čini drugačijim od drugih sa ove scene jest bavljenje scarificationom i suspenzijama, s čime je počeo prije pet godina. Dino često gostuje u Rijeci u studiju Badaku gdje odrađuje pirsanje i scarificatione. Prilikom nedavnog gostovanja imali smo priliku upoznati se s ovim jednostavnim, a toliko drugačijim i posebnim mladićem.

Dino, zašto scarification?

Pa scarificationom se bavim već pet godina. Ne znam zašto, uvijek mi se to sviđalo, drugačije je od tetovaža nekako… Više je ritualnije nego samo tetoviranje i malo je bolnije, a i ostavlja drugačiji trag.

Gdje si se prvi put susreo sa scarificationom i od koga si učio?

Pa na početku sam se susreo na BMU-u, web stranici koja je okupljala sve body modification entuzijaste i prezentirala njihove radove, trenutno je neodržavana. Učio me Ron Garza iz Kalifornije, imao je seminar ovdje u Rijeci, prvi dan teorije, drugi prakse. I od tada sam se krenuo usavršavati, vježbao sam na sebi i prijateljima i onda sam počeo raditi.

Kakav je to proces- u smislu izrade i zacjeljivanja?

Pa uglavnom je isto kao i tetoviranje, ide se jako plitko, reže se samo prvi sloj kože, tako da je posve sigurno. Sav pribor je sterilan. Skroz je ustvari slično tetoviranju, sve osim održavanja nakon. Ako radimo neki skin removal, moramo nositi foliju jedno deset dana jer ne želimo da ožiljak zaraste i na taj ga način sprječavamo da zaraste da bi ostao veći. Scarification je umjetnost gdje tijelo stvara ožiljak. Mi možemo malo utjecat na njega, ali nikada sto posto. Nikada ne znamo kako će ostati na kraju ožiljak, imamo neke pretpostavke, zavisi od genetike i mjesta gdje se radi i što se radi. Dakle, možemo malo utjecat, ali ne skroz.

Kako ljudi reagiraju na scarification?

Pa uglavnom misle da je to neka vrsta samoozljeđivanja i ne gledaju na to kao na jednu vrstu umjetnosti, što je slučaj sa tetoviranjem. Stalno imam negativne reakcije, svaki dan, na sve što radim, tako da nije to ništa novo. Nekad je teže, nekad me baš briga- zavisi od dana do dana.

Kakva je potražnja ljudi za scarificationima?

Pa nije baš ko tetoviranje, tržište bi moralo biti baš prezasićeno tetoviranjem da bi ljudi tražili nešto drugačije kao što je scarification. Tako da kod nas se to još nije desilo, ali nadam se da hoće nekad. U Hrvatskoj se sigurno više traži jer tu ima više alternativne nego li u Bosni. Drugačije je Bosna i Hrvatska, skroz.

Može li se živjeti od toga?

Pa teško… Baš teško… Radim i druge poslove da bi opstao. U Bosni se ne može od toga živjeti, nema šanse baš nikako. U Hrvatskoj bi se moglo uglavnom od pirsanja. Druge modifikacije su baš rijetke i ovdje, malo ljudi to radi na ovim prostorima. U razvijenoj Europi je skroz drugačije, tamo se radi scarification, svi se modificiraju, a i ljudi imaju veće plaće i mogu si priuštiti to. A i društvo ih više prihvaća.

Osim scarificationa, baviš se i suspenzijama. Odakle su potekle i kada su došle na naše područje?

Suspenzije su potekle od rituala drevnih Amerikanaca. Imali su ritual O-kee-pa u kojem dječak postaje muškarac, ali to je bilo dosta intenzivnije od suspenzija. Prvo deset dana nisu ništa jeli i onda su se suspendirali i visili su par dana. Pa na Balkan je Ana Laco (Badaku) dovela suspenzije, a ja sam ih počeo raditi preko nje. Prvo sam se suspendirao na suspension eventima ovdje u Rijeci, a kasnije sam počeo sam raditi suspenzije. Prvi put sam se suspendirao prije pet godina.

Kakva je body modification scena u Bosni i Hrvatskoj?

U Bosni je nema. A u Hrvatskoj imamo to što imamo ovdje u Rijeci i to je to.

Koliko tijelo može podnijeti da visi?

Zavisi od čovjeka do čovjeka, a i od vrste suspenzije, neke su intenzivnije više neke manje. Netko vidi dvije sekunde, a neko može i satima. Kako kome paše.

Što su suspenzije za tebe?

To je jako teško objasniti. Tko god se suspendira, kad ga pitam kako ti je bilo, svi stanu i zašute, ne mogu ti objasniti. To je sto osjećaja koji dođu u isto vrijeme, adrenalin, endorfini, sreća, nekome dođe da plače, zavisi… Baš je teško objasniti i preporučujem svima da probaju. Tko god je dosad probao iz mogu iskustva, svidjelo mu se.

Suspenzije su za mene izbacivanje sve negativne energije i punjenje pozitivnom. Bolno jest, al se dobije mnogo iz toga. Neki ljudi se suspendiraju radi drugih razloga. Ja sam počeo iz drugih razloga. Prvo sam se suspendirao zato što sam htio sebe testirati dal mogu izdržati. I tako je prvih sedam ili osam bilo test za moje granice izdržljivosti. Dok nisam skužio da me poslije suspenzije tri tjedna nitko ne može naživcirati, skroz sam zen.