Dejan Zlendić Ghost Tattoo

Dejan Zlendić “Ghost” – Petnaest godina upornog rada riječkog tattoo “duha”

Autor: Mia Mohorić

Ove godine, na riječkoj će tattoo konvenciji ponovno gostovati još jedno veliko ime tattoo scene, naš Riječanin Dejan Zlendić, na sceni poznatiji pod pseudonimom Ghost. Svoja prva umjetnička izražavanja iskazuje kroz grafitiranje kojim se bavi od 1995. godine, a on i njegovi crteži obišli su ne samo čitavu Europe već i Ameriku. No, 2000. godine opsesija izrade grafita prebacuje se na tetoviranje. Ghost se do danas svojim upornim radom i iznimnim talentom profilirao kao vrhunski tattoo artist u Hrvatskoj, ali i diljem Europe.
Donosimo vam kratki razgovor s Ghostom, kojeg smo uspjeli uhvatiti u kratkoj stanki između brojnih poslovnih putovanja.

Dejane, puno putuješ i gostuješ u salonima po Europi- koji su motivi da ne tetoviraš samo u Rijeci i gdje si uopće do sada sve tetovirao?

Prvenstveno gostujem po salonima jer sam lik koji ´ima crve u guzici´ i moram se maknuti iz svakodnevice i rutine, a drugo je da su klijenti vani više otvoreniji, ne kompliciraju i puno su bolje upoznati sa cijelom tattoo kulturom pa mi daju mogućnost da radim ono što ja želim. Njima je dovoljno da vide radove i da samo kažu ´radi što hoćeš´ što je kod nas iznimno rijetko, ali i to se pomalo popravlja. Prijatelji me znaju pitati zašto uvijek bolje radim van HR? Upravo zbog toga, sloboda, mogućnost umjetničkog izražavanja. Tetovirao sam u Sloveniji, Bosni, Austriji, Švedskoj, Danskoj, Švicarskoj, Norveškoj, a uskoro i u Islandu i Engleskoj.

Je li „vani“ lakše uspjeti i probiti se u tvom poslu?

Ako si kvalitetan artist, svejedno je gdje živiš i radiš. Upravo ovo što sam prije naveo, bitno je imati slobodu, da klijent ima povjerenja u tebe i da se prepusti. Tako nastaju kvalitetni veliki radovi koji se vani iznimno cijene. Sa malim radovima se ne možeš baš probiti, osim ako samo to isključivo radiš i dosađuješ ljude sa objavama na društvenim mrežama, što meni ne pada na pamet.

Smatraš li da se posao tattoo artista dovoljno cijeni?

Kao i u svakom drugom poslu. Ako si predan, kvalitetan, kreativan, ljudi to osjete i upravo zbog toga što cijene tvoj rad, odlučuju doputovati iz drugih gradova i država kako bi dobili vrhunsku tetovažu. To je lijep osjećaj jer znaš da se dug i trnovit put isplatio.

Kakvo je, po tvom mišljenju, stanje na hrvatskoj tattoo sceni?

Scena definitivno ide naprijed. Ima i kod nas artista koji zapanjuju svojim radovima. Scena se širi, ima puno različitih stilova, ima sve više konvencija koje postaju sve jače sa organizacijom, veličinom, programom, kvalitetnim artistima, baš kao riječka konvencija. Sve me to jako veseli.

Koja je tvoja priča – kako je krenulo sa tetoviranjem?

Početci, hahaha, to je bio potpuni trash. Robnom razmjenom sam nabavio tattoo mašinicu koja mi je kasnije stajala u ladici godinu, dvije. Kada sam napokon skupio hrabrosti, na što me je nagovorio moj brat Davor, odlučio sam da napravim svoju prvu tetovažu. Trebao sam ostatak opreme, a pošto u to vrijeme nije bilo lako za nabaviti istu kao danas, morao sam se sam nekako snaći. Našao sam neki prastari transformator tj. adapter i sa nekim žicama spojio u mašinicu što je izgledalo, hm, jadno. Onda sam trebao naći pedalu pa sam prerezao starcima lampu iz dnevnog boravka kako bi pritiskom noge mogao uključiti kontakt. U Italiji sam u jednom malom shopu uspio doći do igala pa sam to nekako sprtljao i slemio iglu sa needle barom, i to jednu, jer nisam znao da se može tetovirati sa više igala. Nisam znao baš ništa, nula. Nisam mogao ni nekoga pitati, niti vidjeti na youtubu. Nakon što sam slemio više primjeraka igala, istetovirao sam svoje najbolje prijatelje. Jadni, haha, iako ni dan danas nisu prekrili te tetovaže jer kako kažu, to im je lijepa uspomena na to vrijeme. 2003. godine Mađari otvaraju tattoo shop u Rijeci i tu sam prvi put vidio kako izgleda osjenčana tetovaža. Moj svijet se otvorio, ostalo je prošlost.

Sudjeluješ li često i na tattoo konvencijama? Što vas artiste privlači da se natječete ili da budete sudionik konvencija?

Sudjelujem, iako bi volio da mogu više, zbog puno obaveza i čestih putovanja ne stignem na svaku u regiji. Svi artisti dolaze na konvencije kako bi promovirali svoje radove. Posjetitelji uživo mogu vidjeti kako nastaju one lijepe tetovaže što vide na internetu i časopisima. Artisti se upoznaju sa novim proizvodima na tržištu, međusobno se druže i razmjenjuju iskustva. Tu je i zanimljiv program, bendovi, show, stalno nešto i uvijek je zanimljivo, sve bolje i bolje.

I onda natjecanje, svaki artist daje najbolje od sebe, bira najzanimljivije radove za koje misli da ima veće šanse od konkurencije. Nekako je zanimljivo, ima tu čar, lijepo je. Meni je najdraže što tamo vidim stare prijatelje iz drugih gradova i država. Volio bi uvijek da potraju duže, jer iako konvencija traje tri dana, sa kolegama se ne stigne puno družiti jer se uvijek radi po cijeli dan. Veselim se Riječkoj konvenciji jer ima tu neku domaću, opuštenu atmosferu.

Za kraj, imaš li nešto što najviše voliš tetovirati, pritom ne mislim samo na motiv već i na tehniku tetoviranja?

Najviše volim raditi realizam, neke likove, cvijeće ili slično, uklopljenu u zanimljivu formu. Što zahtjevnije, to bolje. U zadnje vrijeme vise preferiram boju iako mi je crno-sivo jako zanimljivo. Sve, samo da je kreativno.

Da je Ghost kreativan i izvrstan umjetnik može se vidjeti iz njegovih brojnih radova, a što je odraz petnaestogodišnjeg iskustva u tetoviranju i urođenog talenta u crtanju. Ghostov studio u Rijeci posjećuju mnogi domaći i inozemni zaljubljenici u tetovaže koji potegnu kilometre kako bi njihovo tijelo ukrasi baš ovaj artist Stoga, ako ste i vi jedan od tih zaljubljenika, stanite u red i budite strpljivi jer za dobar rad vrijedi i pričekati.

Izdvojeni radovi: