Lux i Ana – Tattoo dvojac iz Karlovca

Luka Ferić Lux i Ana Capan artisti su su iz Tattoo studija Oktania iz Karlovca. Lux je, može se reći jedna od najpoznatijih i najuspješnijih tattoo artista u Hrvatskoj, ali i šire. Osvajač je brojnih nagrada na europskim tattoo konvencijama. Ana je Luxova djevojka, mlada nada hrvatske tattoo scene, a s obzirom da za mentora koji je uči, ne sumnjamo da će kroz koju godinu i ona harati scenom. Pročitajmo što o tome imaju reći Lux i Ana.

Lux, jedan si od najpoznatijih tattoo artista u RH. Kakav je osjećaj nositi tu titulu?

Pa ne znam kako sam dospio do te titule ali moram priznati da je dobar osjećaj. U svakom slučaju znam samo da se trudim biti bolji i kvalitetniji tattoo artist, a biti među najpoznatijim tattoo artistima u RH smatram kao veliki bonus.

Što bi poručio i savjetovao mladim kolegama, koja je tajna uspjeha tattoo artista? Kako si ti postao ovo što jesi danas?

Ne znam koliko sam mjerodavan za davanje savjeta mladim kolegama ali opet, možda svojim iskustvom mogu nekome pomoći. Mišljenja sam da se sve temelji na velikom strpljenju i trudu. Dobro je biti samouvjeren, ali po meni ne previše. Isto tako mislim da je određena doza samokritičosti prema svom radu vekiki bonus, jer smatram da rad uvijek može biti bolji i kvalitetniji od onog prethodnog. Kad bi rekao da sad znam sve o tom poslu, da sam dostigao svoj maksimum te da više nema mjesta napretku,  mislim da bi to bio kraj svega što sam do sada postigao. Moj put do ovoga što sam danas je bio poprilično trnovit i dug. U samim počecima sam nailazio na velike prepreke… Svoju prvu tetovažu napravio sam kad sam imao samo 12 godina, naravno na sebi. Napravio sam je iglom i koncem namočenim u obični tuš… Tu tehniku tetoviranja su mi u kratkim crtama objasnili pokojni djed i krsni kum koji su također bili tetovirani tom tehnikom. Bilo je tu nekoliko pokušaja tetoviranja isprepleteno učestalim crtanjem nekih primitivnih skica, ali onda se dogodilo nešto što me podosta unazadilo. Nedugo nakon što sam navršio 13 godina doživio sam saobraćajnu nesreću u kojoj me automobil udario kao pješaka te mi pritom slomio većinu kostiju. Najviše je naravno stradala glava sa višestrukim frakturama što mi je poprilično otežavalo koncentraciju zbog stalnih glavobolja. Nakon dužeg oporavka, želja za učenjem je i dalje bila velika, ali izvor informacija je bio jako ograničen s obzirom da sam živio na selu gdje nitko o tome nije znao apsolutno ništa. Moram još dodati kako je tada kad sam ja pokušavao doći do nekih informacija vezanih za profesionalno tetoviranje, pristup internetu bio skoro pa znanstvena fantastika. No krenuo sam konačno u srednju školu za grafičkog dizajnera, i tek tada sam upoznao neke svoje vršnjake koji su mi isto tako u kratkim crtama objasnili kako se može napraviti amaterska mašinica za tetoviranje sastavljena od električnog motorića i tehničke olovke. Sa tom improviziranom mašinicom sam radio tetovaže na sebi dok nisam uvjetno rečeno naučio neke osnove, nakon toga su uslijedile tetovaže na mojim prijateljima. Ubrzo nakon toga, glas da neki balavac na selu tetovira proširio se brzinom svjetlosti. Tako su se počeli stvarati neki prvi klijenti i neka zarada. Svu tu zaradu koja nije bila velika, uporno sam štedio kako bi si jednom mogao priuštiti profesionalnu opremu za tetoviranje. Sa navršenih 16 godina sam uspio kupiti prvu profesionalnu mašinicu i  ostalu popratnu opremu za tetoviranje. Tako sam paralelno sa školovanjem, a kasnije paralelno sa poslom konstantno tetovirao i radio flash-eve… Da ne duljim, nakon što sam dobio otkaz na poslu gdje sam počeo raditi odmah nakon srednje škole, zajedno sa jednim kolegom otvaram prvi studio. Tada je uslijedila i moja prva tattoo konvencija (3. Rijeka tattoo expo) na kojoj sam se natjecao, tu su pale i moje prve nagrade. Nakon toga sam otišao na još nekoliko tattoo konvencija gdje sam bio nagrađivan, tada mi je ponuđeno sponzorstvo od strane njemačke tvrtke Cheyenne. Danas na konvencijama radim kao njihov predstavnik što smatram velikim uspjehom i privilegijom, no na tome sam prije svega zahvalan dragom prijatelju Igoru Paliću (Pale) koji mi je u tome puno pomogao.

Svoj studio imaš u Karlovcu. S obzirom da je to ipak manja sredina, kako posao ide tamo?

Pa ne možemo se žaliti na količinu posla, znamo biti poprilično zabukirani, ali to je nuspojava našeg principa rada. Kolegica Ana i ja radimo uvijek samo jednu tetovažu dnevno bez obzira na veličinu i kompliciranost motiva. Smatramo da na taj način imamo puno opušteniju radnu atmosferu bez presinga. Moram priznati da najmanje klijenata imam iz Karlovca. Volimo se tješiti onom starom poslovicom: domaći ljudi će ti sve oprostiti, samo uspjeh neće nikada. No to me uopće ne zabrinjava jer mi klijenti dolaze sve više izvan granica Hrvatske.

Imaš definitivno specifičan stil tetoviranja i tehniku, a po čemu si i prepoznatljiv. Što zapravo najviše voliš raditi i koji stil preferiraš? Smatraš li da svaki artist treba nešto „specijalizirati“ na neki način ili se opredijeliti na nešto što mu najbolje „leži“?

Hmmm… To je ono što samo drugi kolege kod mene primjećuju tj. prepoznaju moj stil. Iskreno, ja to kod svog rada baš i ne primjećujem. Još uvijek se ne mogu pohvaliti da imam baš svoj prepoznatljiv stil, za sada je sve više manje posuđeno od mojih idola iz tattoo svijeta samo sam sve malo prilagodio sebi. U posljednje vrijeme sam nešto intenzivnije počeo raditi na razvijanju svog vlastitog stila. Pa sad, po mom skromnom mišljenju, odlika svakog artista je ako može obuhvatiti više stilova tetoviranja. Opet sa druge strane mislim da je, uvjetno rečeno, bolje da se posveti onom stilu koji mu više odgovara te da ga usavršava.

Ono što je još posebno kod tvog rada jest da najčešće ili uvijek, radiš bez pauze. Zašto je to tako?

Pa mislim da je više uvijek nego najčešće. Zašto je to tako?  To je tako iz dva jednostavna razloga: Zato jer su pauze za pi..e hahaha… I zato jer se željezo kuje dok je vruće, poslije ga možeš je..t hahaha… Šalim se, iako u toj šali ima dosta istine… Pa jednostavno kad krenem tetovirati pokušavam održavati sto postotni fokus na to što radim i ne volim prekidati taj savršeni osjećaj.

05
Ana, nedavno si se zapravo počela ozbiljnije baviti tetoviranjem. Koliko je to nedavno, kako si započela s tim, koliko dugo traju pripreme i vježbanje tattoo majstora prije nego li započne tetovirati klijente?

Službeno i aktivno se tetoviranjem bavim nešto više od godinu dana. Prvu tetovažu sam napravila svom mentoru Luxu prije nekih 6 godina te sam od tada od njega polako upijala znanje. Tu i tamo sam tetovirala samu sebe i druge ljude (članove obitelji, prijatelje), ali iskreno, nisam nikad to shvatila preozbiljno, u smislu da bih se bavila time. Al eto, prošle godine sam odlučila da se želim baviti tetoviranjem i u tome imam podršku svog mentora/zaručnika.
A pripreme traju… Hm… Pa kako kod koga. Ja sam imala tu sreću i prednost da sam imala neko znanje o opremi te samoj tehnici tetoviranja tako da, kada sam rekla Luxu da želim to sada raditi za ozbiljno, nisam imala neke teške pripreme jer nisam trebala učiti sve iz nule. Tako da sam opet njega tetovirala (a jadan, uvijek mi je on pokusni kunić haha), napravila sam mu dvije tetovaže, te mi je on nakon toga ugovorio termin s klijenticom praktički bez mog znanja. Samo je došao i rekao „tad i tad imaš termin“. Naravno, imala sam veliku tremu, ali sve je prošlo u redu. Sada sam mu jako zahvalna na tome što me „gurnuo u vatru“ jer inače nikad ne bih bila spremna tetovirati druge zbog straha od pogreške. Naravno, taj strah se nikad neće izgubiti, ali upravo to je ono što te tjera da napraviš najbolje što znaš i možeš.

Za mentora imaš jednog od najboljih hrvatskih tattoo artista, ali i šire. Kakav je Lux mentor, strog? Uče li mladi majstori samo od jednog mentora ili ovisi o pojedincu, kakvo je tvoje stajalište o tome?

Uf, Lux je strog, ali pravedan haha… Ali da nije takav, ne bih ni malo napredovala. Svi misle, pošto smo Lux i ja zaručeni, da se mi po studiju samo grlimo, ljubimo, tepamo jedno drugome itd. Ali to nije tako; u studiju smo mi kolege, ali prije svega on je moj mentor. Tako da i treba biti strog jer inače ne bih ništa naučila. Moje mišljenje je da mladi majstori u početku trebaju imati samo jednog mentora jer nemaju svi tattoo artisti/mentori isti stil tetoviranja, isti sistem učenja itd. A mladi majstori bi se lako pogubili u svim tim stilovima, tehnikama itd. Tek kada je mladi majstor naučio barem neke osnove, može početi pratiti i učiti od drugih artista, a za to su najbolje tattoo konvencije.

Što najviše tetoviraš trenutno? Koji stil ti preferiraš i gdje bi se voljela najviše profilirati kao tattoo artist u budućnosti?

Trenutno najviše tetoviram slova i ostale jednostavnije motive, ali lagano krećem sa zahtjevnijim motivima. Najviše bih htjela tetovirati color iliti tetovaže u boji.

Prije godinu dana i sama si započela sa sudjelovanjem na tattoo konvencijama. Što one predstavljaju tebi?

Da, tako nekako; moja prva konvencija je bila prošle godine u Rijeci. Pa, meni, a vjerujem i drugima, konvencije znače nove informacije, nova znanja, a naravno i druženje s kolegama jer neke od njih ne vidimo po nekoliko mjeseci… A i lijepo je za promjenu razgovarati s nekim tko radi isti posao kao i mi. Kao što sam rekla, na konvencijama se može puno toga naučiti jer je tamo veliki broj tattoo artista. Različitih tattoo artista s različitim stilovima i tehnikama tetoviranja. Tako da se može od svakoga uzeti po malo i prilagoditi svom vlastitom stilu i tehnici.

Jesi li ikada htjela nešto drugo raditi u životu osim biti tattoo artist i što? Misliš li da je to posao od kojeg možeš solidno živjeti?

Davnih dana sam htjela biti profesorica matematike (da, znam, nitko ne voli profesore matematike haha). Ali ne žalim ni malo što nisam to ostvarila. Sada ovaj posao ne bih mijenjala ni za jedan drugi na svijetu. Što se tiče financijske strane, može se živjeti od toga. Jer eto, ni Lux ni ja ne radimo ništa drugo osim toga i ide nam sasvim dobro. Ok, u usporedbi s drugim zemljama, u Hrvatskoj se teže živi od toga, ali ako prije svega taj posao voliš, nije teško.

Možda je pitanje klišej, ali gdje se vidiš kroz 5-10 godina?

Paaa, neću reć da se vidim, al nadam se da ću bit uspješna, nagrađivana tattoo artistica za koju će se govorit isto kao za Luxa – jedna od najpoznatijih u Hrvatskoj). Eto, imam dosta velika očekivanja od same sebe, ali to je ono što me tjera naprijed i nadam se da će mi se sve to ostvariti.