Robert Turković: “Treba biti originalan, inače si samo trenutak u vremenu”

Turko ili Robert Turković punim imenom, slovenski je tattoo artist i to vrlo specifičan i originalan. Turko se u području umjetnosti pronalazi čitav svoj život, a ovaj glazbenik tetoviranjem se počeo baviti prije petnaestak godina i to posve slučajno, kako i sam kaže.

Turko, kada si i kako započeo s tetoviranjem?

Prije 15 godina. Sve je počelo kad mi je propala grupa u kojoj sam pjevao. Nastala je praznina u mome slobodnom vremenu i vratio sam s crtanju. Ništa posebno, onako bezveze. Prijatelji su mi rekli da nek počnem, da tetoviram, ali sam im odgovorio da se nekako ne nalazim u ovome, mada sam bio već tetoviran i da je to dio heavy metal subkulture kojoj pripadam. Jedne večeri sam surfao po internetu i nekako pronašao stranicu koja je prodavala tattoo mašinice i odjednom je puklo- ja ću tetovirati! Mjesec dana nakon toga otišao sam u Njemačku po prvi tattoo set  i kad sam došao kući istetovirao sam kožu od praseta, otišao u gostionu i proslavio! Ko pravi metalac sam se napio ko mazga i baco kožu po gostioni. Moj prijatelj ustane, uzima je i kaže- tražit ćeš ti još ovo. Još i danas je ima u zamrzivaču i nedam je.

Imaš vrlo specifičan „dark“ stil tetoviranja? Reci nam nešto o tome, kako se to stručno naziva?

Daaaa!! Ne znam ako postoji stručni naziv za moj dark stil, ali ja mislim da to izlazi iz mene osobno. Ovako vidim svijet. Kad sam bio mali uvijek sam crtao olovkom, a kad sam porastao zamijenio sam ju za kemijsku. Uvijek kad crtam igram se sa teksturom i najradije bi u crnoj napravio još neku nijansu crne. Neki bi rekli da je to dark art, ali ja mislim da to nema veze sa mojom interpretacijom tetoviranja. Dark art je stil u kojem se nalaze horror, scary, evil itd likovi, ali ja se bolje igram sa kontrastom crne i osjenčanjima. Ovdje se malo igram sa pojmovima jer u stvari tetoviram crno i puno dark arta. Moje tetovaže nikad ne pravim da bi se sviđale masi ljudi, ne radim ih sa debelim crtama i nježnim sjenama, radim ih po osjećaju u mom stilu koji mi je očito ugrađen u memoriju od rođenja. U Splitu na konvenciji sam radio jednog zombija, koji je u originalu bio neki beskućnik, ali sam ga pretvorio u zombija, i kad je prolazila pored mene neka fina djevojka rekla je svome dečku – čovječeee!! Bila je uplašena, nije mogla gledati moju sliku i pobjegla je od mene. Puko sam od sreće! Njezin mozak je registrirao baš ono što hoću da postignem. Ako si uzmete vrijeme i prostudirate sve detalje, biti će vam jasno da puno radim na detaljima, a kad crtam likove hoću da osjetite njihove poglede i raspoloženja. Da skratim- neću da mi kažete da sam napravio lijepu tetovažu već hoću da vas tetovaža prati sama. Mislim dasam vrlo jasasan – ne idem sa komercijalom.

Zašto toliko crne, to te vjerojatno često pitaju?

Da, to me svi pitaju. Istina je da sliku odnosno tetovažu tako doživljavam, ali ima ovdje i neka druga priča. Imao sam priliku raditi sa Bob Tyrrellom i  nekim drugim mega svjetskim artistima koji su mi pokazali i njihove greške. Sve one tetovaže sa ultra light sjenama su im skoro nestale. Tako da već u samom startu radim tattoo sa jačim crnim kontrastom koji će biti za kojih pet godina baš pravi! Nikad ne radim tetovaže da su lijepe samo na konvenciji i da služe samo takmičenju. Ako stavljam nježnije sjene pazim opet na kontrast i stavljam  tamniju okolinu.

Radiš li i color tattoo ili se držiš isključivo crne?

Radim ponekad, ali ne volim raditi sa njima. Mislim da ću uskoro nešto izbaciti u boji, ali će to biti opet hladne boje.  Devedeset posto mojih radova je u crnoj. I pošteno da kažem, ne snalazim se sa bojama najbolje. Ko zna što će biti kroz koju godinu- možda ću raditi pinky sloniće hahaha.

Koja je bila tvoja prva izrađena tetovaža?

Prva tetovaža je na mojoj desno nozi. Neki mali muzičar koji svira na frulu u stilu onih slika iz prahistorijskih špilja. Radio sam ga četiri sata. Danas bi to napravio u 40 minuta.

Što misliš koje kvalitete treba imati budući vrhunski tattoo artist?

Treba biti originalan, jer ako nije originalan on je samo trenutak u vremenu. Puno ljudi sanja da budu vrhunski artisti, ali malo njih razmišlja da budu originalni. I mora sam sebi priznavati svoje greške. Samo na svojim greškama može se uzdizati.

Sudjeluješ na brojnim konvencijama diljem Europe. Osvajaš li nagrade često?

Pa pravo da vam kažem nisam bio puno naokolo jer mi to nije bio neki prioritet. Malo konvencija znači i malo nagrada. Prema nagradama u artu imam poseban odnos. Već dugo sam u službi umjetnosti, već cijeli život. Sa jedne strane je dobro ako ju dobiješ jer je to neko priznanje za dobar rad, puni ti ego, gura te dalje i imaš više mušterija, a po drugoj strani kažem ja – umjetnost nije trka na 100 metara i da se mjeri u sekundama. Sve je to relativno.  Ali što ćemo- ljudi smo, izmislili smo nagrade i mislim da je to u redu. Neki ne mogu spavati kad ništa ne osvoje, a meni je svejedno ko će glasati za moje sotone i to tri puta u crnom. Ili je lud ili je slijep hahahahahah.

Što je tvoj razlog za sudjelovanje na konvencijama?

Što se ima tu filozofirat! Pare, druženje i Cheyenne! Ne volim ljude koji mi prodaju da su došli samo da se pokaže jer oni žive za to i bla bla bla. Ma načuo sam se ja priča o rock n rollu, a kad dobiješ račun za struju je kraj priče! Dođem se reklamirati da ljudi vide što uopće mogu očekivat od mene, da me osobno upoznaju i otkriju. Nisam jedan od onih koji šalju na stotine tattoo sajtova svoje radove. Ja ne šaljem – pronađete me na konvenciji. Ako hoćeš uzmi me, ako ne ostavi me  i zaboravi. Kad sam svirao u grupi imao sam isti odnos, ne guram se, a ako me otkriješ još bolje. I tako pored stotine mušterija, baš su me na konvencijama u Hrvatskoj otkrili Nijemci iz dvaju studia za koje sad radim. Uvijek sam govorio da su moje slike za njemački i austrijski trg jer oni vole ovakav stil. A druženje je nešto posebno za mene. Veseo sam kad vidim stare prijatelje. To su oni mali trenuci koje ne mogu kupiti. I na kraju firme Cheyenne i Carantania tattoo. Cheyenne-proizvođač profi tattoo opreme je moj sponzor na konvencijama.

Kakva je tattoo scena u Sloveniji? 

Pa tattoo scena postaje sve jača. Mislim da su konvencije pomogle u ovome. Artisti su se počeli takmičiti između sebe i počeli iz sebe vuči maximum i tako iz godine u godinu dolaze novi, underground je počeo puno raditi. Mi stariji treba da se borimo. Mislim da se ne razlikujemo puno od drugih zemalja ni po cijeni ni po kvaliteti. Cijene su različite i teško je postaviti neku cifru. To sve zavisi od artista. Neki imaju 70 eura na sat neki drugi 100, neki na veličinu i ne znam koju još kombinaciju. Za uspjeh mislim da je svugdje isto, ako si dobar ćeš plivati, ako ne ideš na dno.