Samozatajni Miha Ornik iz Maribora, vlasnik tattoo studija “Maribor Ink” tetovirati je počeo prije svega tri i pol godine, što se po njegovim radovima ne bi dalo naslutit. No, iza njega je ipak dvadeset godina vježbe i truda. Miha kaže da koliko ulažeš- toliko i dobiješ. Pročitajte je li nam otkrio svoju tajnu uspjeha i motivacije…

Miha, kada si i kako započeo s tetoviranjem? Kako je tekao proces tvog napredovanja?

Sa tetoviranjem sam se počeo baviti prije otprilike tri i pol godine, ali vježbao sam više od 20 godina, jer za tetoviranje je potrebna ruka i um. Za napraviti umjetnost, na čovjeku, potrebno je samo crtanje i crtanje. Proces, uh tu je bilo frka i poteškoća, neprospavanih noći, glavobolja i svega, kako ne prima boju, kako ovo kako ono. Počeo sam kada sam bio već totalno na rubu i kada sam se već skoro predao i mislio da neću u životu raditi i živjeti od umjetnosti. Naime, prije sam puno crtao svim tehnikama, ali kada je prijatelj (Lepi) došao sa tetovažom od de Paseja, on mi je dao ideju za riješenje mog problema i ponukao me da počnem tetovirati. Odjednom sam shvatio zašto umjetnici ne cjene toliko rad tattoo artista- jer ne znaju što se sve na koži može napraviti. Proces je u početku bio vrlo spor, ja bi rekao i sporiji od sporog. Prvu godinu nisam nimalo napredovao, jer sam imao toliko poteškoća sa mašincama, napajanjem i ostalom opremom. Nisam bio tehnički obrazovan i to me je pratilo godinu i pol, kada sam nabavio svu novu opremu. Onda je krenulo sve bolje i bolje, a moram spomenuti i OTM (Okac Tattoo Machines), te Shmucija koji su mi jako puno pomogli preko neta.

Koja je bila tvoja prva izrađena tetovaža i na kome si vježbao?

Prvo sam masakrirao dečka od moje kćeri i tako je počeo moj novi život. Ali ne pitajte što sam mu napravio, radio sam jedan dan, onda sam ja, neznalica kakva sam bio tada, radio slijedeći dan preko stare tetovaže i bilo je grozno.

Koje kvalitete treba imati budući vrhunski tattoo artist?

Što se tiče kvalitete, mislim da je osnova svega da znaš crtati. Za sobom moraš imati nekoliko kilometera crtanja slikanja i svega, jer većinom dođe klijent koji ne zna što bi tetovirao, nema prave ideje… Onda ti dolaziš sa idejama i prijedlozima, kako bi ovo napravio, kamo bi stavio tattoo, gdje nije dobro… Ako ne ispališ kao iz topa već si zajebao. Sve moraš imati u glavi, zato uvijek kažem mojim dvoje učenicima, crtajte, crtajte i imajte osjećaj za umjetnost, jer ovo moraš voljeti.

Ti si vrlo mlad artist, a već si toliko napredovao. Koja je tvoja „tajna“ i motivacija?

Rekao bi da sam napredovao otprilike onoliko koliko sam i zaslužio. Koliko ulažeš u svoj posao onoliko i dobiješ, ali ljubav prema tome mene ispunjava. Imam li tajnu? Imam i nikada je nisam otkrio, a i neći. Sve je ovo rad pamćenja. Kada pogledaš sliku moraš je zapamtiti i koliko dobro si pogledao sliku, toliko dobro je možeš prenesti na kožu. Primjera radi, neke slike su slikane slabijom lećom, a neke sa boljom. Ja imam najbolji trening kada radim na način da se postavim ispred slike i gledam je, pokušavam je osjetiti, nekako treniram um, a za rad moraš imati prazan um. Motivacija je moja ljubav. Ako se zaljubim u sliku onda mogu iz sebe izvući svaki atom energije, uma i svega. Zato na konvencijama radim ono što ja želim, ne što bi klijenti htjeli, jer ovdje nije bitan novac. Kao pjeva Dino Merlin; ljubav nema granica. I od ovog ne odstupam!

Sudjeluješ na konvencijama diljem Europe, osvajaš brojne nagrade. Kakav je osjećaj kada te proglase najboljim na nekoj konvenciji? Koliko si nagrada do sada osvojio i gdje?

Pa sudjelovao sam do sada na 5 konvencija, natjecao se na 4 i na svima sam bio u 3 najbolja. Jedino sam u Ljubljani djelio treće mjesto i onda sam na ponovnom ocjenjivanju osvojio četvrto mjesto. Ali nema veze jer sam ionako taj dan jedva preživio, s obzirom da sam bio više vremena na WC-u nego za štandom. Idemo po redu, na mojoj prvoj konvenciji u Mariboru natjecao sam se u Black and Grey realistic kategoriji i osvojio treće mjesto, ali ne pitajte kako je bilo ovdje, bilo je jo užasno, jer sam 3 puta stavljao otisak i nikako da ga otisnem a na kraju ga je bilo samo polovica otisnutog. Ovo je bio pravi freehand, direktno sa iglom na kožu bez ikakvog otiska, a pored ovog još je bio i pravi rat sa vremenom. Taj dan sam zakasnio 2 sata, tako da sam bio još i u borbi sa vremenom. Sljedeća konvencija je bila u Rijeci, gdje sam osvojio 2. mjesto u kategoriji best of color. Vrlo sam ponosan na ovu nagradu, jer sam prije nje napravio 4 portreta i radio mjesec dana sa realistic color stilom. Nakon toga Ljubljana, za koju sam već prije spomenuo i onda Zagreb 2. mjesto u kategoriji best of day. To je to od mojih konvencija. A osjećaj kada dobiješ nagradu ne znam opisati, nešto što te ponese, što ti kaže da si na pravom putu. Ali pamtim što mi je rekao Oravecz – umjetnost se radi u studiju, a ne na konvencijama, tu se samo prezentiramo.

Kada si započeo sudjelovanje na konvencijama? Imaš li nekog favorita među konvencijama? O čemu ovisi i po čemu biraš na kojoj ćeš konvenciji sudjelovati?

Krenuo sam na konvencije nakon što sam radio dvije i pol godine. Ono o čemu ovisi na koju konvenciju ću se prijaviti je blizina konvencije, jer me ljudi najprije moraju upoznati u mojem gradu, a onda se polako širi krug ljudi koji upoznaju moj rad. Ne bi bilo fer kad bi izdvojio neku konvenciju od ovih na kojima sam bio, jer na svakoj je bilo nešto posebno, a Rijeka mi je posebna jer u Rijeku dolazim sa cijelom obitelji. To je nešto posebno i zato je možda favoriziram, jer ovdje imam još nekoliko dana da se posvetim njima, jer znate da tattoo artist ima vrlo malo slobodnog vremena i zato je ova konvencija malo drugačija od ostalih.

Kako bi opisao svoj stil u tetoviranju?
Moj stil je pokušati odraditi realistično i normalno je da najradije radim color realistic, od toga najviše lica s različitim osjećajima, kao da se može vidjeti priča te osobe. Želja mi je da jednom dođem na neku razinu da se lice vidi kao slika, ne da izgleda kao dobra tetovaža, nego da je stvarno odrađeno kako treba, kao fotografija.

Kakva je tattoo scena u Sloveniji? Jesu li tetovaže manje cijenjene kod vas nego u drugim zemljama Europe?

Tattoo scena u Sloveniji se je jako dignula od prve konvencije koja je bila održana u Celju. Došlo je mnogo novih tattoo artista i koliko pratim dolazi ih još puno. Drago mi je što većina ovih koji dolaze imaju umjetnički pedigre, umjetničku podlogu i zato mogu vrlo brzo učiti. Sve ovo nas pritišće da radimo još bolje i na taj način otpadaju slabiji tattoo artisti. Ono što me rastužuje je da neki od njih počinju raditi zbog novca, a ne znaju ništa nacrtati ni na papiru. Takvih ima previše u Mariboru. Trenutačno nas u Mariboru i okolici radi negdje oko 25, a rekao bi da nas od svih njih ima 5-6 koji radimo profesionalno. U Mariboru moram pohvaliti Brink i Nives, koji su izvrsni tattoo artisti, sa kojima odlično surađujem. Cijene su kod nas vrlo različite, rekao bih da su takve da možemo platiti vodu i struju, hehehe. Ja sam vrlo zadovoljan sa standardom cijena ovdje. Normalno da su niže nego u Europi, a ne toliko. Neki od stranih studija nas malo cijene jer misle da ovdje radimo za džabe i daju nam ponude koje su vrlo smiješne za nekog artista. I ja sam dobio neke ponude iz inozemstva, ali nije bilo to to. Moram reći da sam radio sa vrlo talentiranim artistom Vid Blancom, koji sada radi u inozemstvu u Rock `n` Roll tattoo studiju, kada još nije bio na takvoj razini. Rekao sam da je vrlo talentiran i pozvao sam ga da dođe raditi kod mene i dok smo radili zajedno, prošle godine, puno smo napredovali.

Da li je u Sloveniji teže uspjeti nego u ostatku Europe?

Ovdje, u Sloveniji i je i nije teško uspjeti. Mislim da smo u prednosti jer smo usred Europe koja je veliko tržište, a granice su samo u glavama, one ne postoje. U svaki posao moraš puno ulagati, ali to nije teško ako voliš posao. Meni je bilo jako teško jer sam počeo sam, nisam imao podrške, zato sam i radio stalno, kada god sam imao vremena. Tako da se sada jako ponosim ovim što sam do sada napravio. Ovom prilikom moram reći da sam stvorio izvrstan tim sa tattoo artistom old school Luka L. i vrlo talentiranom mladom tattoo artisticom koja je počela raditi realizam Marušom K.

Mia Kulić riječka je tetoviračica, koja je svoju ozbiljnu karijeru započela 2007. godine. Kao i većina tattoo artista i Mia je prošla trnovit put da bi postigla ovo što ima danas i što stvara nadalje. A kako je biti žena u tattoo svijetu, pročitajte u Miinom intervju.

Mia, koliko se dugo baviš tetoviranjem, gdje je sve počelo?

Počela sam tetovirati još za vrijeme faksa, dok sam visila kod jednog prijatelja u studiju po cijele dane, samo kako ne bi doma pisala diplomski. Pa nekako u razgovoru smo došli do toga da, budući da dobro crtam, i da cijeli život crtam, da pokusam s tim. Iskreno, uvijek sam mislila da neki drugi ljudi tetoviraju… Nekako mi se taj svijet tetoviranja činio kao neki skriveni svijet. Rekao mi je neka dovedem nekoga kome jako vjerujem, nekog prijatelja, koji će mi dozvoliti da učim na njemu. Hvala Ivi Šamanić ovim putem sto mi je dala da prvi put primim mašinicu na njenoj lopatic. Rekao mi je gdje ide igla, kako mašinica radi, i bacio me u vatru. I dan danas sam mu zahvalna na tome.

Čak je to sve dobro ispalo, ako se uzme u obzir da ne znam koja se od nas dvije vise tresla. Nakon toga mi je rekao neka šaram ljude, neka učim, čitam i gledam druge… I tako je to počelo…. Mislim da je to bila 2007., ako se ne varam. Ali ne bih to nazvala početkom tetoviranja, to su bili veliki početci. Ozbiljnije sam počela tetovirati kad sam donekle shvatila sjenu, radila sam doma, na prijateljima, rodbini… Sestra i dalje ima jednu vilu na listu salate, kako je opisao jedan kolega, a koju trebam prepraviti. Onda je uslijedilo par godina mučenja i moljenja ljudi da mi pomognu jer što sam više radila, vidjela sam da nedovoljno znam i pomalo sam gubila hrabrost. Nakon par razgovora sa Damirom Rahmanovićem na konvenciji u Zagrebu gdje sam došla gledati druge kako rade, kupila sam konačno kvalitetnu mašinicu od Okca i to je bio ajmo reci pravi početak. I nakon toga par rotacija, da vidim sto mi paše. Teško je znati što ti paše kad ne znaš puno hahaha… Tu sam upoznala Najkija i Iveta i skompala se s njima i mislim da sam godinu i pol kasnije otvorila “probni” studio na Krku, čisto da vidim kako papirologija funkcionira, na šest mjeseci. To ako propadnem, da ne propadnem jako. Nakon toga sam dvije godine kasnije ušla u zajedniški obrt sa Najkijem i Ivetom, Tattoo Kolektiv, koji je prošle godine sudjelovao na konvenciji u Rijeci. Negdje nakon pola godine otvorila su mi se vrata da idem vani raditi, pa sam odlučila papirnato izaći iz studija, koji i dalje punom parom radi i radi super. I sad sam većinom po vani, po “guest spotovima” i za sad mi to odgovara. Malo putovati, iskoristiti draži ovog posla.

Je li teško, kao i drugdje, biti žena u ovom poslu?

Pa ne bih rekla da je teško biti žena, meni je super sto sam žena haha. Šalim se malo… Ali, da, malo se ipak vidi razlika u odnosu prema ženama. Ne mogu još dokučiti da li je to zato što ljudi misle da su žene nježnije ili manje ozbiljne u ovom poslu, ali da, vidi se neka razlika u odnosu prema ženskim tetoviračima. Iako to ne bih gledala kao nešto loše. Možda se malo više moramo truditi, ali to je sve. Bilo je par situacija gdje klijenti nisu bili sigurni da ih žena tetovira, ali na kraju su bili jako zadovoljni s tetovažom, pa bih svakog takvog klijenta shvatila kao neku osobnu pobjedu. Možda da imam obitelj, dijete, možda bi onda ta razlika bila vidljivija. Još je jedna stvar koju sam primijetila kod sebe kao žene u ovom poslu, a to je da se nevjerojatno jako trudim da se moj posao shvati ozbiljno. Iz nekog razloga sam se par puta našla u situaciji gdje sam imala osjećaj da me se ne shvaća ozbiljno. A ja svoj posao shvaćam jako ozbiljno. Možda malo pre ozbiljno ponekad. Iako je to za sad urodilo plodom. Mislim da je dovoljno da svakog klijenta, svaku tetovažu koju radim, shvaćam kao jako osobnu stvar svake osobe koju tetoviram, posvetim tim ljudima vrijeme, savjetujem ih strpljivo i na kraju, svaki klijent je otišao zadovoljan od mene. To nema veze sa spolom, nego sa pristupom radu, moje je osobno mišljenje.

Specifično je da nemaš puno tetovaža na sebi, za razliku od drugih tattoo artista. Koji je tome razlog, koliko ih uopće imaš i namjeravaš li to promijeniti?

Za sad imam šest tetovaža na sebi. Dvije na nozi, od Shmucija i Xena, jednu veliku na rebrima  koju je radio Ghost, koji mi je radio i moj “tramp stamp”, kako bi popravio moju prvu tetovažicu ravno iznad rada od iskreno, nekog tipa koji više bogu hvala ne tetovira. I jednu na donjem trbuhu koju je radio Kris, do kojeg ne mogu doći i nemam pojma da li uopće više tetovira. Ali da, već godinama imam plan za sleeve, i pokušavala sam sama napraviti neku sliku, ali nikako mi ne ide raditi sliku za samu sebe. Nekako se odužilo to i sad već nakon par godina kad god si pogledam ruke, tako su prazne i tužne i ne mogu viŠe trpiti da ta slika nije na njima, dosadna sam sama sebi sa razmišljanjem o tome. Bila sam do Sergeja popričati, jer mislim da bi on tu sliku fenomenalno nacrtao i istetovirao, tako da jako skoro kreće taj projekt. Razlog zbog kojeg mi je većina tetovaža “skrivena” je to sto sam dosta dugo radila u školi dok sam doma tetovirala i iz poštovanja prema mami, koja je bila voditelj škole, obećala sam joj da se neću bespotrebno išarati dok ne budem sigurna u sliku koju želim. I to je bilo to. Ja sam blesavo lojalna, a i roditelji su mi bili velika podrška i to je bila jedna jedina stvar koju su tražili od mene. Mogu i razumjeti svoje roditelje, budući da znaju koliko se teže zaposliti u školi kao jako istetovirana osoba, a nisu bili sigurni u to da ću uspjeti u Hrvatskoj kao tetovirač. Sad je već došlo do toga da me tata i mama pitaju kad god doma dođem imam li što novo više na sebi i kad će opet neki tattoo.

Radila si u svom studiji, ali i za druge. Koja je opcija bolja i zašto?

Moj prvi studio, “Freya tattoo”, na Krku, nastao je kad sam shvatila da mi nitko osim Damira iz Zone ne želi pomoći. Nakon godina mučenja sama sa sobom, već su i doma počeli sumnjati u to moje tetoviranje, radiš doma, nemaš posao, pa imaš posao ali tetoviraš noću, pa imaš dva posla da kupiš novu opremu da možeš uopće tetovirati noću…. I sve to sama. Počneš sumnjati u samog sebe. Ja nisam imala nekoga tko bi mi mogao ponuditi da radim kod njega, nisam praktički znala nikoga osim Ghosta i Damira, a oboje su radili vani i bila sam kao Pale sam na svijetu. Morala sam nešto napraviti, pa di puklo – puklo. Zato sam otvorila sezonski, mali, probni studio, da vidim kako je uopće raditi u studiju i bilo je ok. Radila sam u plusu. Nakon toga sam sa Najkijem i Ivetom sjela i dogovorili smo da ćemo skupa otvoriti nešto. Jer njih dvoje isto jako dobro rade, imali smo jako dobru ideju, nešto sitno para svaki i krenuli smo u otvaranje “Tattoo Kolektiva”. Ono što je meni bilo minus, to je da se studio nalazi u Iki, a većina mojih klijenata je ili sa Krk  ili iz Rijeke, i bilo im je malo komplicirano dolaziti do Ike. I kao što sam već ranije rekla, pojavila se ta opcija za ići vani. Dečki su bili odlična podrška, još što sam tu i tamo znala otići raditi do jednog studija u Rijeci, i ja sam povukla svoje papire iz Kolektiva, da ne budem na teret sto se davanja tiče. Meni je za sad najbolja opcija ova putovanja. Fali mi da skupljam iskustvo vani. Ima cijeli jedan novi svijet koji mi se otvorio, i želim to istražiti. Želim učiti. Jer uvijek ima jako puno za učiti. Mislim da ako radiš ovaj posao, i kažeš da si naučio i da znaš, da se trebaš prestati baviti ovim. Uvijek je netko bolji od najboljeg, uvijek netko ima novu ideju, bolju tehniku. I ja to želim učiti. Sviđa mi se raditi u drugim studijima. Oni organiziraju posao, dogovaraju termine, barataju sa novcem i porezima. To su stvari o kojima ja ne volim razmišljati. Ja volim tetovirati, crtati i izvlačiti ideje iz ljudi. Lakše mi je tako, ne volim papirologiju, ali ne volim ju jako. Za mene je to trenutno najbolja opcija. Vidjeti ćemo, možda mi se otvori još neka opcija, ali kako stvari idu u zadnje vrijeme, ne mogu biti zadovoljnija.

Što najviše voliš tetovirati, kojom tehnikom i koje motive? Odbijaš li neke tetovaže?

Hm… pa nemam nešto sto najviše volim tetovirati…. u biti samo volim da je novo i komplicirano. Motivi nisu toliko bitni ako su zanimljivo ukomponirani. Bitnije od samog motiva je da imam neku dobru pricu i da imam dubine u slici. Iako je tih radova malo. Većinom ljudi zahtijevaju jedan motiv. Eventualno ti dozvole malo pozadine. volim kontraste, pokušavam što više objasniti ljudima da je kompozicija jako bitna, da je prekrasno na tetovažama dobiti dojam dubine. Ja sam kipar, ja volim dubinu i prostor.  Od trideset ljudi, jedan će ti dozvoliti da se opustiš sa motivom. Ti ljudi koji mi dozvole slobodu, sad su mi stalni klijenti.

Što se tiče odbijanja tetovaža… znam da neki ljudi odbijaju male tetovaže. Ja ih ne odbijam dok god su lijepe, na dobrom mjestu i u skladu s godinama. Odbijam tetovirati cijelu podlakticu djetetu od šesnaest godina. I to ne radi motiva, nego radi godina i kože. Koža se širi i ta tetovaža ne može dobro izgledati za deset godina. A ja volim kad tetovaža izgleda dobro i za deset godina. Što se tiče “loših” motiva, to je posebna tema i vjerojatno ima nekih stvari koje ne bih tetovirala. Ali to je između mene i svakog klijenta osobno.

Koje je tvoje stajalište o Riječkoj tattoo sceni? Kako se međusobno slažu i pomažu li si međusobno riječki artisti?

Ja osobno ne poznam baš jako dobro riječke tetovirače. U biti ne poznam ih svih. Neke znam na “bok-bok”, neke osobno nisam nikad upoznala, ali jako cijenim njihov rad. Imamo po mom mišljenju dobre tetovirače tu u Rijeci. Nekako mi se čini da svi žele napredovati, iako su im radovi odlični i to mi se sviđa i zato ih jako jako cijenim. Ja se nekako cijelo vrijeme držim malo po strani, jer sam na tattoo scenu ušla na stražnja vrata, mic po mic, sama, i par puta naišla na zatvorena vrata. U zadnjih par godina, kad sam počela aktivnije raditi, shvatila sam da su svi stvarno ok dečki i da ako znaš postaviti pitanje, da ćeš dobiti i dobar odgovor. Koliko sam shvatila, dosta se pomažu svi međusobno. Meni je, sad kad se malo osvrnem, drago da sam kroz sve prolazila skoro sama. I to radi toga što sad znam jako dobro cijeniti svoj uspjeh. Nije mi ništa poklonjeno, sve sam morala sama. I bila sam odvratno uporna, radila u nevjerojatno teškim uvjetima, jer stvarno volim to što radim. I opstala sam. I sad mi je drago da mi je bilo teško. Ima ljudi koji misle da kad tetoviraš, da si nekakva faca, pa će si oni naručiti mašinicu preko e-baya i postati bogati preko noći. I naravno, da sve naučiš u tjedan dana. To ne ide tako. Ne postaješ bogat od ovog posla. Ali radiš ono sto voliš. I učiš cijeli život. Takvi otpadaju nakon godinu, dvije. Od novih tetovirača koje sam ja upoznala, jako ih je malo koji ozbiljno shvaćaju strast prema tetoviranju. Možda je zasićeno tržište sa ljudima koji rade na taj neozbiljan način, ali možda je to i potrebno. I tu ne mislim na ljude koji rade doma. Doma rade i odlični majstori. To više kod nas ništa ne znači, imaš li studio ili ne. Ako je netko dobar, dobar je jednako u studiju ili doma. A kod nas ima ljudi koji su strašno talentirani. Rijeka, ali i Hrvatska, ima dobre tetovirače i majstore.

A što se pomoći od riječkih tetovirača tiče… To je stvar prijateljstva…. i moram reci, da je meni Damir Rahmanović, s kojim sam prijatelj još iz srednje škole, jako puno pomogao. Sjedili smo i satima pričali, kad se pitaš da li ima sve to smisla. Većinom smo doduše pričali o motorima, ali taj osjećaj sigurnosti koje ti pruži jedan frend iz tvog posla, to nevjerojatno puno znači. Netko kod koga možeš sjediti u studiju i dijeliti iskustva, a naši se dečki druže i pomažu.