Predstavljamo vam Spomenka Žarića, na tattoo sceni poznatijeg kao Cober. Cober je rođen i odrastao u Zenici u Bosni i Hercegovin, gdje već 12 uspješnih godina ima jedan od najpoznatijih bosanskih tattoo studija, Zenica Ink. No, Cober se tetoviranjem bavi mnogo više od 12 godina:

Prvi tattoo napravi sam prije punih 30 godina tj. točnije 1985. godine! Bilo je to još u staroj Jugoslaviji, gdje je bilo jako teško napredovati.

Cober 1997. godine kupuje profesionalnu tattoo opremu te se počinjem profesionalno baviti tetoviranjem. Navodi kako najviše voli raditi Black&Gray tehniku, sve motive.

U Bosni se isto probudila tattoo scena i ljudi maštovitiji što se tiče motiva, mada ima i skeptika vezano za naš tattoo svijet. Kod nas tattoo scena malo kasni za ostalim zemljama, ali sve više ulazimo u taj šareni svijet.

Tattoo konvencije Coberu predstavljaju dobro druženje, upoznavanje i razmjenjivanje iskustava, a samim time, kaže Cober da je super ako se osvoji i koja nagrada.

Nagrade pokazuju da vrijedite kao tattoo artist i ljudima ulijevate veliko povjerenje, što je dobro svakom artistu za njegov napredak i posao.

Simona, kada si i kako započela s tetoviranjem? Ispričaj nam svoju priču.

Počelo je skroz spontano. Još od malih nogu sam stalno crtala, pa mi je Sašo predložio da počnem tetovirati… Svoju prvu tetovažu sam napravila prije 3 godine na halloween bundevu. Slijedeći dan sam tetovirala malo slovo na Sašota. Tada sam još studirala, tako da sam redovito počela tetovirati krajem ožujka 2013. godine. Prve tetovaže su bile jako stresne, naime postala sam svjesna da radim nešto na čovjeku što se ne da izbrisati, to je bio stvarno veliki pritisak, zato nisam ni znala je li to za mene. No, lagano sam počela u tom poslu uživati i danas ne mogu zamisliti bolji posao.

Imaš jedan uistinu poseban stil tetoviranja. Kako bi ga ti opisala i što te privuklo baš tom načinu rada?

Trudim se da u svaku tetovažu unesem nešto posebno, drukčije. Čini mi se bitnim da se za svaki dizajn, svaki tattoo artist, maksimalno potrudi i u njega unese djelić sebe i isto tako djelić klijenta. Moram naglasiti da je ovdje ključno povjerenje klijenta, da ti dozvoli nešto umjetničke slobode, jer na taj način uvijek ispadne bolja konačna slika od one kod koje klijent ima u glavi već previše definirnu sliku. Što se tiče stila, mislim da ne možeš samo tako odlučiti „ovo će biti moj stil“, stil dođe sa iskustvom, crtanjem, inspiracijom. Svoj stil ne mogu odrediti, rekla bi da je to nekakva mješavina različitih stilova.

Sudjeluješ na brojnim konvencijama diljem Europe, osvajaš mnoge nagrade. Kakav je osjećaj kada te proglase jednom od najboljih na konvenciji? Znaš li koliko si nagrada do sada osvojila?

Mislim da te nagrade nisu tako bitne kao odazivi ljudi koji vide tvoj rad i pohvale od strane drugih tattoo artista kojima se diviš još od početka. Naravno da je super dobiti nagradu, ali nije to sve, još uvijek je nagrada neko subjektivno mišljenje i mislim da je umjetnost jako teško ocijenjivati. U svakom slučaju osjećaj je odličan. Hmm, nisam brojala, imam ih nekoliko iz Ljubljane i Maribora, jednu iz Beograda, dvije iz Zagreba i dvije iz Trsta.

Kakva je, po tvom mišljenju, tattoo scena u Sloveniji?

Mislim da je tattoo scena u Sloveniji sve bolja, na svakoj konvenciji se vidi napredak tattoo artista. Također, klijenti su sve više otvoreni za veće tetovaže i sve više je onih koji ti vjeruju da dizajn napraviš po svome što je super.

A što misliš o tattoo sceni u Hrvatskoj?

Hrvatske konvencije su uvijek odlične, zato se rado vraćamo. Ima jako puno dobrih tattoo artista, svi su jako ljubazni i spremni pomoći. Također naša iskustva sa hrvatskim klijentima su odlična, prilično ih je već došlo u Bled po tetovažu što jako cijenimo.

Sašo, kao i Simona imaš specifičan stil tetoviranja kojem ste oboje doslijedni. No, tetoviraš li ipak i druge stilove ili si se opredijelio na neki način?

Trenutno se još nađe stvari koje napravim a nisu u mom stilu, ali želim se usmijeriti u moj stil. Jer mi je jedina želja da radim to što želim i što mislim da bi tetoviranje moralo biti.

Smatraš li da je bolje da se tattoo artist/majstor opredijeli za nešto ili da ipak djeluje na svim stilovima? Koja je opcija po tebi bolja i kvalitetnija za rad?

Mislim da je bolje da svatko radi u svom stilu. Naravno, najprije nekoliko godina treba raditi sve što se ponudi… kasnije pak, kad se pronađeš, čini mi se da je bolje da se držiš jednog stila i njega ispuniš. Naravno kako doći do svog stila to je druga stvar J.

Koje motive najviše voliš raditi i zašto?

Najradije radim motive povezane sa prirodom, posebno planine i životinje. Jednostavno zato jer te dvije stvari najviše volim u životu i mislim da ako nešto voliš samim tim je rezultat bolji s obzirom da radiš nešto što voliš. Naravno da svaka tetovaža ovisi i o klijentu… slikar uzme platno i platno šuti i na miru je… tattoo artist radi nešto na živoj osobi i radi nešto sa čime će izraziti sebe i naravno da zadovolji potrebe klijenta, naposlijetku tetovaža je za klijenta. To je nekad jako teško, međutim dio je toga i također zbog toga je tetoviranje zanimljivo.

Jesi li ljudi u Sloveniji opušteni, dozvoljavaju li da im predlažeš što raditi ili ipak najviše dolaze sa gotovim crtežima?

Sve više ljudi mi vjeruje da napravim dizajn i tetovažu po svom. Naravno za takve stvari je potrebno vrijeme. Ljudi moraju vidjeti tetovaže koje su tako nastale, kao što sam i ja želio tetovaže koje su nastale na taj način kako je želio klijent. Razlika je velika, jer tetovaža za mene nije naljepnica nego nešto što ima dušu i značenje. I da do toga dođe moram imati otvorene ruke. Za mene je bitan cjelokupni tijek tetoviranja, ne samo konačni rezultat i zato radim stvari po svom. Dizajne ne pripremam unaprijed, imam samo jednog klijenta u danu i daj dan se posvetim samo njemu, njegovoj priči, njegovom odnosu i energiji. Klijentu onda pokažem dizajn i obično nema ispravaka, eventualno neke manje (kao naprimjer nijansa boje itd.). Kad je sve pripremljeno, krene tetoviranje. I na taj način je tetovaža osobna, posebna i klijent pored priče svoje tetovaže nosi na sebi priču samog tetoviranja. Proces obilježavanja tijela za cijeli život jednako je bitan kao i rezultat istog. Naravno, tako ja razmišljam i nije nužno da sam u pravu, odnosno da je svima tetovaža to što je meni. Zbog toga je to još jedan dobar razlog da ima više tattoo artista i da imamo različite pristupe i stilove. To nije konkurencija, to je veća mogućnost naći sebi prikladnog tattoo artista. A veće mogućnosti su uvijek dobra stvar.

Odbijate li u salonu tetovirati neke motive?

Da, sve više. Kako je iz prijašnjih odgovora moguće shvatiti, usmjeravam se u svoje projekte koji nisu za svakoga i to je prvi razlog za odbijanja tetovaža. Naravno, odbijam sve tetovaže koje mi se ne čine u redu. Naprimjer, popularne stvari kao što je znak beskonačnosti, maslačke, siluete ptica i slično. Ne samo da sam (na težak način) naučio da su to tetovaže koje se vole „pokvariti“, to su također tetovaže, koje kroz koju godinu izgledaju loše i nisu za ništa… Tinta je strana u tijelu, zbog toga se tetovaža konstantno mijenja, naravno mijenja se i samo tijelo, samim time i sama tetovaža i tako takve tetovaže ne dočekaju starost. Odbijam također sve tetovaže povezane sa vjerom i religijom, jer osjećam velik osobni otpor prema tim stvarima i mislim da ih ne bi mogao napraviti dobro. Naravno ne radim niti neprijateljske simbole itd.

Već dugo imaš svoj studio i baviš se ovim poslom, putovao si i radio i po drugim gradovima u Hrvatskoj. Je li u Zadru teže nego li negdje drugdje?

Kao što sama kažeš u manjim sredinama poput zadra nije lako. Teško je doći do prilike za dobru sliku. Uglavnom zahtjevi su standardni, što u slučaju tetoviranja nikad nebi trebalo biti. Naravno tu nastupamo mi gdje svojim savjetima pokušavamo stvorit nešto od ničega. Ljudi su uglavnom slabo upoznati sa scenom tetoviranja i sa stilovima. Mašta im je slabo razvijena i ne vide dalje od ptičica i zvizdica. Ali hvala bogu postoje neke jedinke koje povremeno uljepšaju meni i mojoj curi dan.

Jesi li ti osobno ikada doživio neko negodovanje zbog posla kojim se baviš i tetoviranog tijela?

Pa ne mogu reći da sam imao nekih težih neugodnosti osim onih klasičnih krivih pogleda i stupidnih pitanja tipa, što ću kad ostarim. Gledaj, ali nekako zato sam i počeo se tetovirat tih 90-tih, jer u ovoj sredini prepunoj krivog razmišljanja je bilo bitno biti drugačiji. Pored toga sto mi se to sviđalo bio je to i određeni bunt prema svemu onom što me okruživalo- klasični šovinizam i fašizam, a ja se tome nisam i nikad neću predati.

Kako i zašto si se odlučio baviti tetoviranjem?

Pa nakon što sam završio likovnu akademiju ha ha ha šala mala… Malo ipak drugačije je sve to krenulo. Naravno uvik sam volio crtati i imao određenu sklonost prema umjetnosti i to je neka iskra koja je upalila sve. Samo naravno puno prije nego sam počeo ozbiljno šarati druge već sam bio poprilično tetoviran i počeo živit i voliti tu scenu… A sve je nekako počelo kroz subkulturu. Jer hard core, metal i punk su bili sastavni dio toga svega. Oni koji znaju razumit će sve. Moram napomenuti da od malih nogu sam bio fasciniran tetovažama jer ih je ponosno imala i moja baka. Mislim da svi već znate nešto o hrvatskim tradicionalnim motivima kod uglavnom žena sa područja Bosne i Hercegovine

Što misliš o tattoo sceni u Hrvatskoj, ima li netko koga bi izdvojio tko je drugačiji? Smatraš li da svaki artist mora imati nešto svoje specifično da bi bio vrhunski majstor? Što je „to“ tvoje po čemu se izdvajaš od ostalih?

Mislim da je scena kod nas jaka i sve jača iz dana u dan, ima dosta dobrih majstora i viruj mi ne želim nikog izdvajati jer većina ih je po prilično dovoljno egoistična. Mislim da je to loša strana scene i da je to nešto što ne mogu prožvakati i pljunem im u lice svima koji respekt traže, a ne znaju ga dati. Naravno da svaki dobar majstor ima nešto svoje što ga specificira i čini drugačijim. To ne znači da je nužno neko iznad nekog nego samo drugačiji. Po čemu se je izdvajam teško mi je reći jer nemam šansu strogo razvijati najdraži stil, a to je realizam. Moram biti vrlo univerzalan, ali mogu ti reći recept nekakvog uspjeha je trud, rad i još puno ljubavi prema tome.

Da li si gostovao i izvan naših granica, gdje i kakvo je to tebi bilo i jest iskustvo?

Mislim da su gostovanja bitna i pomažu sazrijevanju umjetnika, pogotovo ako si iz manje sredine. Nisam puno gostovao osim u Njemačkoj. Iskustva su pozitivna i u budućim mjesecima nakon ljetne sezone nadam se nekim gostovanjima.

Možeš li objasniti proces razvoja i rasta jednog tattoo artista? Kako ti na to gledaš?

E to je jako dobro pitanje. Naravno nismo svi rođen sa istim šansama i tako sam naučio da je najvažnije nikad ne predati se. Ako si nečemu dovoljno predan kad tad to će se isplatit. Ja sam prilično samouk tetovirač i nisam nikad negdi šegrtovao. Zbog toga se danas puno bolje osjećam i svoje znanje ne dugujem nikome. Mnogi tetovirači u to vrime moga početka, krili su znanje kao zmija noge. Nisi imao e-bay ili nešto slično da nabaviš opremu samo tako. Svoju prvu profi mašinicu kupio sam krajem 2003. Bila je to Spalding and rogers, Puma quick change, suhi sterilizator, ultrazvuk kadica, par gripova, igle i kalup za lemljenje igala. Preko ,,Tattoo Idea,, magazina. I tako sam počeo ono što se danas naziva skrečanjem. Puno sam naučio kroz sljedeće godine o mašinicama i štelanju jer tada nisu bile aktivne silne rotari mašinice kao danas. Da ne duljim tek negdi 2009. počinjem prvi profesionalni rad za, ST Tattoo Art, u Splitu. A 2011. otvaramo ja i cura svoj studio koji još malo slavi 5. godinu postojanja.

Jesi li bio nečiji mentor u stvaranju novog mladog tattoo artista?

Naravno volim prenositi znanje kao što volim i upijati. Nikad nisam ljubomorno čuvao ono sto eventualno znam. A mogu reći da puno znam o coil mašinicama i naravno to ne znači da ne koristim rotary, ali kod njih ne možeš ništa minjati. Rastavio sam puno mašinica i probao razne varijante namotaja, kondezatora i limova i tako sam lagano otkrivao što mi najbolje paše za koju vrstu rada. Naravno danas rotary mašine mijenjaju sve, ali mislim da uvik je bolje ako poznaš temelje, a to će uvik biti coil mašinice.

Zinka kada si započela tetovirati?

Još kao mala volila sam crtati i biti kreativna. Često sam znala doma reć da ću i ja jednog dana imat svoj neki studio. Tada sam mislila na grafiku i dizajn. Moram bit iskrena i reć da tada nisam ni pomislila na tattoo studio. Kroz odrastanje sam sve više primjećivala tetovaže i piercinge te ljude koji ih nose, vjerojatno jer su bili rijetki i neobični , drugačiji. I u meni se stvarala želja da stavim pirs ili tattoo. Al nikad dovoljno para ili vremena. Tako sam prvi pirs napravila s 14 godina, a prvu tetovažu s 19. Hm… iglom i koncem, al bila mi je skroz fora –tada hahhaha. Napravio mi je prijatelj. Slijedeću sam si sama napravila! Nekom nazovi mašinom i iglom što sam dobila. Baš sam bila ponosna! Al izbor motiva, Bože sačuvaj! Dalje se nisam usudila tetovirati druge, premda me ekipa znala pitati. Ali NE! I bolje da nisam. Jer nisam tada ni znala ništa o tome. A onda nekoliko godina kasnije kad sam upoznala svog dečka Davora, tako je zapravo i krenulo. On se već bavio time i znao je to raditi. Pokrivao mi je tetovažu koji sam sama sebi radila hahaha, a onda sam i ja htjela probati, i svidilo mi se, možda je i on vidio da mi ide! Sve je bilo super kad bi njega tetovirala, al kad bi nekog drugog taj strah da nešto ne zafrknem je bio prejak. Al malo po malo, mic po mic i to se riješilo! Eto tako je to bilo, većinu svog znanja vezanog za tu struku dugujem upravo njemu! A onda je krenulo dalje, stvorio se jedan san, dug i trnovit put do ostvarenja, al želja je bila jača. Onda je Davor dobio ponudu za St tattoo art u Splitu. On je radio, ja bi dolazila povremeno, nisam tetovirala, al sam jako puno toga korisnog naučila tamo! Sve sto je vezano za higijenu, sterilizaciju i dezinfekciju, piercing. Godinu dana kasnije, otvoren je naš studio!

Je li teško biti žena u ovom poslu? Smatraš li da manje vrednuju tvoj rad nego li rad muških tattoo artista?

Paaaa, mislim da je kod nas teško bit žena u ovom poslu, bar u Zadru, al mislim da je vani puno lakše. Kod nas su ljudi još uvijek zatvoreniji, skloniji šovinističkom razmišljanju. Ok, ne svi ali većina, da. Mislim najiskrenije ne čudi me da tako misli većina muškaraca, već me čudi da i poneke žene tako gledaju. Ne znam, valjda se boje da to žena ne može odradit kako treba, tako da automatski i manje vrednuju rad ženskog artista. Naravno, jedno povlači drugo, tako da jest teže se isprofilirati i napredovati, jer napredak se i može postići jedino ako konstantno radiš. Tako se sa svakom slikom može postići jedan maleni korak naprijed. Uzmimo za primjer, naš studio postoji 4 i pol godine. Prvu godinu postojanja ja nisam napravila niti jedno slovo, kamoli sličicu. Nakon tako dugo vremena, zapravo počinjem ispočetka, napravim jedan manji simbol i opet ništa slijedećih mjesec dana. Tako napretka nema, svaki put je kretanje ispočetka. Al eto malo pomalo, sad recimo radim 3 godine i tek sad mogu reć da polako napredujem i dalje teže jer nemam prilike često raditi slike. Zna se desiti da napravim jednu sliku u dva tjedna, ostale dane samo pišem slova i te malene zvjezdice i infinity simobole , al opet je lakše kad gledam unatrag 3 godine i sretna sam zbog toga!
Najbitnije je da ljudi pomalo dobivaju povjerenje i da na kraju budu sretni i zadovoljni! Ugodno iznenađeni! E da, to je to! Onda čuju ili vide frendovi i krug bude sve veći i meni uvijek neka prilika više!

Jesi li ikada požalila zbog odabira svoje profesiije?

To je posao kojeg radiš iz ljubavi, ako ne radiš iz ljubavi, napretka nema. Znači kad nešto voliš onda si tome i predan. Iako je put do uspjeh jako težak , kad nešto voliš i istinski želiš, nište te ne može zaustaviti.

Je li istina da tattoo artisti nikada nisu zadovoljni svojim radom?

Pa da, mislim da artist bilo tattoo ili neki drugi nikad nije 100 % zadovoljan svojim radom. Tako i ja uvijek kad pogledam neki svoj rad nađem nešto što je moglo bit bar mrvicu bolje, drugačije, preciznije. Ali to je valjda ono što te tjera da uvijek budeš mrvicu bolji. Svaki dan je i novo učenje. Učiš cijeli život. Otkrivaš nove stvari, detalje. Mislim ako prestaneš misliti da si mogao nešto napravit bolje,tu je kraj napretku. Nema više one želje i ambicije koja te pokreće za još boljim.

Razvija li se u Zadru svijest i prihvaćenost tetovaža i pirseva, modifikacija tijela uopće?

Zadar je mala, podosta primitivna sredina. Gledajući unatrag nekoliko godina ipak mogu reć da se pomalo ta svijest i prihvaćenost tetovaža i pirseva razvija. To mogu vidjeti jer kroz zadnjih godinu dana sve više starijih klijenata imamo, što je još nedavno ipak bila rijetkost. Iako s druge strane još postoji jako puno ljudi koji na to gledaju ispod oka.

Koliko u Zadru trenutno aktivno radi tattoo majstora? Misliš li da je zadarska potražnja za tetoviranjem zadovoljena ili bi bilo dobro da ima još studija?

Trenutno u Zadru aktivno radi 5 majstora u 3 studija, legalno, a sigurno i nekolicina koja to obavlja u kući. Mislim da je sasvim dovoljan broj studija, s obzirom na kvantitet populacije koja se tetovira . Svaki studio ima pretežno svoju stalnu klijentelu i to je ok. Lani je bio otvoren još jedan studio, al nije se uspio održati više od par mjeseci tako da mislim da je baš taman studia na količinu ljudi.

Marko Višnić, vlasnik tattoo studija “Megrim” iz Karlovca, ovako nam je objasnio zanimljiv i jedinstven naziv svog studija:  “Do riječi megrim sam došao u jednoj od kolekcionarskih kartaških igara Magic the Gathering, u kojoj ima hrpu različitih karata sa različitim moćima i značenjima. Između ostalih postoji Megrim karta, koja je mene zainteresirala, pa sam proučio i značenje te riječi. Za naziv studija sam ju odabrao puno prije nego sam ga otvorio jer mi se svidjela riječ, a i tražio sam nešto što se već ne koristi kao naziv nečega da bude neobično i jedinstveno. Inače, megrim je i jedna neobična vrsta ribe, ima dva oka sa lijeve strane i veliku glavu za razliku od drugih riba takve vrste, nije baš lijepa, ali je meni fora baš zato jer je neobična.”

Kako je tekao tvoj put u tattoo svijetu?

Oduvijek me zanimalo crtanje i umjetnost. Sa 15 godina sam otkrio tetoviranje, a sa 16 sam već napravio prvu tetovažu. U početku sam o tome razmišljao samo kao o hobiju, sve sam naučio postepeno sam, informacije sam skupljao putem interneta, knjiga i časopisa, a kasnije i gledajući druge iskusne tattoo majstore i skupljajući savjete od njih. I svoju prvu mašinicu sam napravio sam, jer tada baš nije bilo jednostavno u Hrvatskoj naručiti opremu za tetoviranje iz inozemstva. U početku sam imao sreće jer su mi prijatelji i poznanici pristali biti prvi modeli. I tako tetovažica po tetovažica se to postepeno razvijalo, postajalo sve ozbiljnije, tetovaže sve zahtjevnije i bilo ih je sve više, a ja sam shvatio da volim taj posao i da se želim time ozbiljno baviti. 2011. godine sam sa još jednim kolegom otvorio studio i to je bio prvi studio za tetoviranje u Karlovcu. U međuvremenu kako se posao razvijao odlučili smo se razdvojiti i otvoriti svatko svoj.

Radiš u relativno maloj sredini. Kako to funkcionira?

Da Karlovac je mala sredina i po pitanju tetoviranja ne može se mjeriti sa nekim većim gradovima poput Zagreba i Rijeke, ali ljudi dosta dobro reagiraju na tetovaže.  Postoje dva studia u Karlovcu, i to jedan pored drugog, ali svatko ima svoju klijentelu. Sve se više ljudi odlučuje na tetoviranje, a i u zadnje vrijeme sve više, dolaze ljudi i iz drugih dijelova Hrvatske, najčešće iz Zagreba i okolice, a dosta ljudi dolazi i iz Slovenije, Njemačke, Austrije i ostalih zemalja.

Surađuju li međusobno tattoo artisti? Ili je istinita ona da ste si međusobno najčešće (čast iznimkama) na ratnoj nozi?

Pa ne bih baš rekao da su najčešće na ratnoj nozi, bar koliko je meni poznato. Ja osobno surađujem sa drugim artistima, ne samo u Hrvatskoj već i u inozemstvu, a s nekima se i privatno družim. Nisam sa svima u kontaktu, ali s onima kojima jesam imam korektan odnos. Mislim da je tako i kod većine ostalih. Jedan lijepi primjer suradnje hrvatskih tattoo majstora, a i onih van Hrvatske je humanitarna akcija za Crnog održana početkom ove godine. Iako je na žalost proizašla iz jedne tragične i tužne situacije, pokazala je zajedništvo svih tattoo mastoja u cilju da se pomogne kolegi kojem je pomoć bila potrebna.

Postoji li opravdano rivalstvo između tattoo artista? 

Iako smatram, kao što sam već rekao, da to nije u većini slučajeva, sigurno ima i rivalstva, kao i u svakoj drugoj profesiji. Ali moje je mišljenje da ga ne bi trebalo biti. Svaki artist ima svoj stil i svoju klijentelu, i trebao bi nastojati raditi na tome da usavršava sebe i svoj rad. Kao i u bilo kojem drugom zanimanju ili sportu, zdrava konkurencija i raznolikost je potrebna i poželjna. Mene osobno takve stvari ne brinu i ne zamaram se s takvim pričama.

Kakvo je tvoje mišljenje o mogućnostima napredovanja artista u Hrvatskoj općenito? Imali li tu prostora za rast ili svi vi tražite „sreću“ negdje drugdje?

Napredovanje artista prvenstveno ovisi o njemu samom gdje god da živi i radi, ali veliki faktor su klijenti i motivi. Problem napredovanja u manjim mjestima kao Karlovac je taj da većina klijenta traži jednostavnije i manje motive, a mali broj njih se odlučuje na velike i kompliciranije motive, ili cijeli dio tijela, dio zbog financijskih razloga, dio zbog okoline ili straha zbog zapošljavanja ili zadržavanja posla. Ako neki artist skoro svaki dan radi slova, a jednom mjesečno neki zahtjevniji i kompliciraniji motiv, teže će i puno sporije napredovati od artista koji svaki dan radi takve radove. Mislim da je to glavni razlog zašto artisti iz Hrvatske odlaze raditi u inozemstvo. Vani su ljudi puno otvoreniji po pitanju tetovaža, poslodavci su liberalniji po pitanju zapošljavanja tetoviranih ljudi, a i životni standard je bolji, pa klijenti puno lakše i puno češće realiziraju svoje želje. Isto tako vani je lakše razvijati svoj određeni stil. Ja si u Karlovcu ne mogu dozvoliti da odlučim raditi samo foto realizam, koji volim, jer bih imao 2 do 3 termina mjesečno, jer je mali interes za takve motive, tako da tetoviram sve stilove koje klijenti zahtijevaju. S jedne strane je to dobro, jer sam tako kroz godine naučio raditi više stilova, ali s druge strane vani gdje je tattoo scena puno jača, lakše se možeš razvijati u smjeru kojem želiš i graditi svoj stil.

Sudjeluješ li često na tattoo konvencijama? 

Dosta često idem na konvencije, nekoliko puta godišnje. Do sada sam sudjelovao na konvencijama u Rijeci, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani i Londonu, a samo u posjetu sam bio i u Krakovu, Frankfurtu i Cardiffu. Sad krajem 10. mjeseca se spremam na konvenciju u Eindhoven u Nizozemskoj. Osvojio sam nekoliko nagrada u kategorijama black and gray, best of day  i best body back. Super je osjećaj osvojiti nagradu za svoj trud i rad, ali konvencije najviše volim zbog druženja sa drugim artistima i upoznavanje novih ljudi, i uz to promoviranje svog rada i stila tetoviranja. Super su i zbog putovanja, kad god sam u mogućnosti nastojim uz konvenciju u inozemstvu spojiti još par slobodnih dana za turistički obilazak.

Mia Kulić riječka je tetoviračica, koja je svoju ozbiljnu karijeru započela 2007. godine. Kao i većina tattoo artista i Mia je prošla trnovit put da bi postigla ovo što ima danas i što stvara nadalje. A kako je biti žena u tattoo svijetu, pročitajte u Miinom intervju.

Mia, koliko se dugo baviš tetoviranjem, gdje je sve počelo?

Počela sam tetovirati još za vrijeme faksa, dok sam visila kod jednog prijatelja u studiju po cijele dane, samo kako ne bi doma pisala diplomski. Pa nekako u razgovoru smo došli do toga da, budući da dobro crtam, i da cijeli život crtam, da pokusam s tim. Iskreno, uvijek sam mislila da neki drugi ljudi tetoviraju… Nekako mi se taj svijet tetoviranja činio kao neki skriveni svijet. Rekao mi je neka dovedem nekoga kome jako vjerujem, nekog prijatelja, koji će mi dozvoliti da učim na njemu. Hvala Ivi Šamanić ovim putem sto mi je dala da prvi put primim mašinicu na njenoj lopatic. Rekao mi je gdje ide igla, kako mašinica radi, i bacio me u vatru. I dan danas sam mu zahvalna na tome.

Čak je to sve dobro ispalo, ako se uzme u obzir da ne znam koja se od nas dvije vise tresla. Nakon toga mi je rekao neka šaram ljude, neka učim, čitam i gledam druge… I tako je to počelo…. Mislim da je to bila 2007., ako se ne varam. Ali ne bih to nazvala početkom tetoviranja, to su bili veliki početci. Ozbiljnije sam počela tetovirati kad sam donekle shvatila sjenu, radila sam doma, na prijateljima, rodbini… Sestra i dalje ima jednu vilu na listu salate, kako je opisao jedan kolega, a koju trebam prepraviti. Onda je uslijedilo par godina mučenja i moljenja ljudi da mi pomognu jer što sam više radila, vidjela sam da nedovoljno znam i pomalo sam gubila hrabrost. Nakon par razgovora sa Damirom Rahmanovićem na konvenciji u Zagrebu gdje sam došla gledati druge kako rade, kupila sam konačno kvalitetnu mašinicu od Okca i to je bio ajmo reci pravi početak. I nakon toga par rotacija, da vidim sto mi paše. Teško je znati što ti paše kad ne znaš puno hahaha… Tu sam upoznala Najkija i Iveta i skompala se s njima i mislim da sam godinu i pol kasnije otvorila “probni” studio na Krku, čisto da vidim kako papirologija funkcionira, na šest mjeseci. To ako propadnem, da ne propadnem jako. Nakon toga sam dvije godine kasnije ušla u zajedniški obrt sa Najkijem i Ivetom, Tattoo Kolektiv, koji je prošle godine sudjelovao na konvenciji u Rijeci. Negdje nakon pola godine otvorila su mi se vrata da idem vani raditi, pa sam odlučila papirnato izaći iz studija, koji i dalje punom parom radi i radi super. I sad sam većinom po vani, po “guest spotovima” i za sad mi to odgovara. Malo putovati, iskoristiti draži ovog posla.

Je li teško, kao i drugdje, biti žena u ovom poslu?

Pa ne bih rekla da je teško biti žena, meni je super sto sam žena haha. Šalim se malo… Ali, da, malo se ipak vidi razlika u odnosu prema ženama. Ne mogu još dokučiti da li je to zato što ljudi misle da su žene nježnije ili manje ozbiljne u ovom poslu, ali da, vidi se neka razlika u odnosu prema ženskim tetoviračima. Iako to ne bih gledala kao nešto loše. Možda se malo više moramo truditi, ali to je sve. Bilo je par situacija gdje klijenti nisu bili sigurni da ih žena tetovira, ali na kraju su bili jako zadovoljni s tetovažom, pa bih svakog takvog klijenta shvatila kao neku osobnu pobjedu. Možda da imam obitelj, dijete, možda bi onda ta razlika bila vidljivija. Još je jedna stvar koju sam primijetila kod sebe kao žene u ovom poslu, a to je da se nevjerojatno jako trudim da se moj posao shvati ozbiljno. Iz nekog razloga sam se par puta našla u situaciji gdje sam imala osjećaj da me se ne shvaća ozbiljno. A ja svoj posao shvaćam jako ozbiljno. Možda malo pre ozbiljno ponekad. Iako je to za sad urodilo plodom. Mislim da je dovoljno da svakog klijenta, svaku tetovažu koju radim, shvaćam kao jako osobnu stvar svake osobe koju tetoviram, posvetim tim ljudima vrijeme, savjetujem ih strpljivo i na kraju, svaki klijent je otišao zadovoljan od mene. To nema veze sa spolom, nego sa pristupom radu, moje je osobno mišljenje.

Specifično je da nemaš puno tetovaža na sebi, za razliku od drugih tattoo artista. Koji je tome razlog, koliko ih uopće imaš i namjeravaš li to promijeniti?

Za sad imam šest tetovaža na sebi. Dvije na nozi, od Shmucija i Xena, jednu veliku na rebrima  koju je radio Ghost, koji mi je radio i moj “tramp stamp”, kako bi popravio moju prvu tetovažicu ravno iznad rada od iskreno, nekog tipa koji više bogu hvala ne tetovira. I jednu na donjem trbuhu koju je radio Kris, do kojeg ne mogu doći i nemam pojma da li uopće više tetovira. Ali da, već godinama imam plan za sleeve, i pokušavala sam sama napraviti neku sliku, ali nikako mi ne ide raditi sliku za samu sebe. Nekako se odužilo to i sad već nakon par godina kad god si pogledam ruke, tako su prazne i tužne i ne mogu viŠe trpiti da ta slika nije na njima, dosadna sam sama sebi sa razmišljanjem o tome. Bila sam do Sergeja popričati, jer mislim da bi on tu sliku fenomenalno nacrtao i istetovirao, tako da jako skoro kreće taj projekt. Razlog zbog kojeg mi je većina tetovaža “skrivena” je to sto sam dosta dugo radila u školi dok sam doma tetovirala i iz poštovanja prema mami, koja je bila voditelj škole, obećala sam joj da se neću bespotrebno išarati dok ne budem sigurna u sliku koju želim. I to je bilo to. Ja sam blesavo lojalna, a i roditelji su mi bili velika podrška i to je bila jedna jedina stvar koju su tražili od mene. Mogu i razumjeti svoje roditelje, budući da znaju koliko se teže zaposliti u školi kao jako istetovirana osoba, a nisu bili sigurni u to da ću uspjeti u Hrvatskoj kao tetovirač. Sad je već došlo do toga da me tata i mama pitaju kad god doma dođem imam li što novo više na sebi i kad će opet neki tattoo.

Radila si u svom studiji, ali i za druge. Koja je opcija bolja i zašto?

Moj prvi studio, “Freya tattoo”, na Krku, nastao je kad sam shvatila da mi nitko osim Damira iz Zone ne želi pomoći. Nakon godina mučenja sama sa sobom, već su i doma počeli sumnjati u to moje tetoviranje, radiš doma, nemaš posao, pa imaš posao ali tetoviraš noću, pa imaš dva posla da kupiš novu opremu da možeš uopće tetovirati noću…. I sve to sama. Počneš sumnjati u samog sebe. Ja nisam imala nekoga tko bi mi mogao ponuditi da radim kod njega, nisam praktički znala nikoga osim Ghosta i Damira, a oboje su radili vani i bila sam kao Pale sam na svijetu. Morala sam nešto napraviti, pa di puklo – puklo. Zato sam otvorila sezonski, mali, probni studio, da vidim kako je uopće raditi u studiju i bilo je ok. Radila sam u plusu. Nakon toga sam sa Najkijem i Ivetom sjela i dogovorili smo da ćemo skupa otvoriti nešto. Jer njih dvoje isto jako dobro rade, imali smo jako dobru ideju, nešto sitno para svaki i krenuli smo u otvaranje “Tattoo Kolektiva”. Ono što je meni bilo minus, to je da se studio nalazi u Iki, a većina mojih klijenata je ili sa Krk  ili iz Rijeke, i bilo im je malo komplicirano dolaziti do Ike. I kao što sam već ranije rekla, pojavila se ta opcija za ići vani. Dečki su bili odlična podrška, još što sam tu i tamo znala otići raditi do jednog studija u Rijeci, i ja sam povukla svoje papire iz Kolektiva, da ne budem na teret sto se davanja tiče. Meni je za sad najbolja opcija ova putovanja. Fali mi da skupljam iskustvo vani. Ima cijeli jedan novi svijet koji mi se otvorio, i želim to istražiti. Želim učiti. Jer uvijek ima jako puno za učiti. Mislim da ako radiš ovaj posao, i kažeš da si naučio i da znaš, da se trebaš prestati baviti ovim. Uvijek je netko bolji od najboljeg, uvijek netko ima novu ideju, bolju tehniku. I ja to želim učiti. Sviđa mi se raditi u drugim studijima. Oni organiziraju posao, dogovaraju termine, barataju sa novcem i porezima. To su stvari o kojima ja ne volim razmišljati. Ja volim tetovirati, crtati i izvlačiti ideje iz ljudi. Lakše mi je tako, ne volim papirologiju, ali ne volim ju jako. Za mene je to trenutno najbolja opcija. Vidjeti ćemo, možda mi se otvori još neka opcija, ali kako stvari idu u zadnje vrijeme, ne mogu biti zadovoljnija.

Što najviše voliš tetovirati, kojom tehnikom i koje motive? Odbijaš li neke tetovaže?

Hm… pa nemam nešto sto najviše volim tetovirati…. u biti samo volim da je novo i komplicirano. Motivi nisu toliko bitni ako su zanimljivo ukomponirani. Bitnije od samog motiva je da imam neku dobru pricu i da imam dubine u slici. Iako je tih radova malo. Većinom ljudi zahtijevaju jedan motiv. Eventualno ti dozvole malo pozadine. volim kontraste, pokušavam što više objasniti ljudima da je kompozicija jako bitna, da je prekrasno na tetovažama dobiti dojam dubine. Ja sam kipar, ja volim dubinu i prostor.  Od trideset ljudi, jedan će ti dozvoliti da se opustiš sa motivom. Ti ljudi koji mi dozvole slobodu, sad su mi stalni klijenti.

Što se tiče odbijanja tetovaža… znam da neki ljudi odbijaju male tetovaže. Ja ih ne odbijam dok god su lijepe, na dobrom mjestu i u skladu s godinama. Odbijam tetovirati cijelu podlakticu djetetu od šesnaest godina. I to ne radi motiva, nego radi godina i kože. Koža se širi i ta tetovaža ne može dobro izgledati za deset godina. A ja volim kad tetovaža izgleda dobro i za deset godina. Što se tiče “loših” motiva, to je posebna tema i vjerojatno ima nekih stvari koje ne bih tetovirala. Ali to je između mene i svakog klijenta osobno.

Koje je tvoje stajalište o Riječkoj tattoo sceni? Kako se međusobno slažu i pomažu li si međusobno riječki artisti?

Ja osobno ne poznam baš jako dobro riječke tetovirače. U biti ne poznam ih svih. Neke znam na “bok-bok”, neke osobno nisam nikad upoznala, ali jako cijenim njihov rad. Imamo po mom mišljenju dobre tetovirače tu u Rijeci. Nekako mi se čini da svi žele napredovati, iako su im radovi odlični i to mi se sviđa i zato ih jako jako cijenim. Ja se nekako cijelo vrijeme držim malo po strani, jer sam na tattoo scenu ušla na stražnja vrata, mic po mic, sama, i par puta naišla na zatvorena vrata. U zadnjih par godina, kad sam počela aktivnije raditi, shvatila sam da su svi stvarno ok dečki i da ako znaš postaviti pitanje, da ćeš dobiti i dobar odgovor. Koliko sam shvatila, dosta se pomažu svi međusobno. Meni je, sad kad se malo osvrnem, drago da sam kroz sve prolazila skoro sama. I to radi toga što sad znam jako dobro cijeniti svoj uspjeh. Nije mi ništa poklonjeno, sve sam morala sama. I bila sam odvratno uporna, radila u nevjerojatno teškim uvjetima, jer stvarno volim to što radim. I opstala sam. I sad mi je drago da mi je bilo teško. Ima ljudi koji misle da kad tetoviraš, da si nekakva faca, pa će si oni naručiti mašinicu preko e-baya i postati bogati preko noći. I naravno, da sve naučiš u tjedan dana. To ne ide tako. Ne postaješ bogat od ovog posla. Ali radiš ono sto voliš. I učiš cijeli život. Takvi otpadaju nakon godinu, dvije. Od novih tetovirača koje sam ja upoznala, jako ih je malo koji ozbiljno shvaćaju strast prema tetoviranju. Možda je zasićeno tržište sa ljudima koji rade na taj neozbiljan način, ali možda je to i potrebno. I tu ne mislim na ljude koji rade doma. Doma rade i odlični majstori. To više kod nas ništa ne znači, imaš li studio ili ne. Ako je netko dobar, dobar je jednako u studiju ili doma. A kod nas ima ljudi koji su strašno talentirani. Rijeka, ali i Hrvatska, ima dobre tetovirače i majstore.

A što se pomoći od riječkih tetovirača tiče… To je stvar prijateljstva…. i moram reci, da je meni Damir Rahmanović, s kojim sam prijatelj još iz srednje škole, jako puno pomogao. Sjedili smo i satima pričali, kad se pitaš da li ima sve to smisla. Većinom smo doduše pričali o motorima, ali taj osjećaj sigurnosti koje ti pruži jedan frend iz tvog posla, to nevjerojatno puno znači. Netko kod koga možeš sjediti u studiju i dijeliti iskustva, a naši se dečki druže i pomažu.